U znak sećanja na druga, vojnog pilota pukovnika Smoljanjinova
Ima ljudi koje ne zadovoljavaju obični životni putevi, čije odvažno i strasno srce stremi novom i neistraženom, što nas pokreće napred. U takav soj ljudi spada i naš drug, kadet-orlovec 60. klase (1909.g.) Miša Smoljanjinov -- ozbiljan, smiren, predusretljiv, uredan i staložen kadet (pitomac srednje vojne škole), prijatnog ljupkog lica. Dok se bučna gomila kadeta bavila svojim uobičajenim beznačajnim stvarima, Mišu Smoljanjinova smo navikli da vidimo kako sedi u klupi zadubljen u složena matematička izračunavanja kojima je težio da potkrepi tehničke izume rođene u njegovom mozgu. Pritom je uvek u stvaralačkim mukama nemilosrdno trljao čelo i prevlačio rukom preko jež-frizure.
Svoje stremljenje ka novom, novim otkrićima i pronalascima, Miša se nadao da će zadovoljiti kao pomorac, ali nije uspeo da se upiše u Pomorski korpus (srednju vojnu školu), pošto su mu na lekarskom pregledu otkriveni znaci daltonizma. Potom se uporno trudio da ga prevaziđe, satima prebirući i slažući raznobojnu vunicu, nadajući se da će naučiti oči na njihove nijanse. Izgubljena morska stihija je međutim pronašla zamenu u drugoj, možda čak i primamljivijoj stihiji, stihiji vazduha. Kad je M.S. Smoljanjinov završio korpus, Rusko vazduhoplovstvo je već stajalo na čvrstom tlu, i on je, kao junker (pitomac vojne akademije) Mihajlovskog učilišta, koristeći to što mu je načelnik vazduhoplovnog odeljenja Gatčinske Vazduhoplovne škole pukovnik Uljanov bio rođak, počeo često da posećuje Gatčinu, žudno se upoznajući s ondašnjim dostignućima vazduhoplovstva.
Posle završenog obaveznog trupnog staža u 13. artiljerijskoj brigadi, upisao se u Vazduhoplovnu školu, gde je tokom jednog školskog leta slomio nogu i otad uvek išao sa štapom. Počeo je rat, i M.S. Smoljanjinov je izbio u prve redove sjajnih Ruskih letača, učestvujući u mnogim vazdušnim bitkama i izvršavajući odgovorne borbene zadatke za koje je dobio mnoga odlikovanja, uključujući i Georgijevsko Oružje.
Revolucija je prekinula normalan i slavan put odvažnog Ruskog oficira. Smoljanjinov se nije mogao pomiriti s neslavnim mirovanjem na koje ga je raspad Ruske armije osudio. Želeći da nastavi borbu, doneo je smelu odluku -- da preleti na najbliži saveznički front, a to je bio Solunski. Na svom nemačkom trofejnom «Albatrosu» je bez sletanja preleteo neprijateljsku teritoriju i front, podvrgavajući se paljbi (bio je lakše ranjen), i stigavši na cilj, stavio se na raspolaganje komandantu Posebnog Ruskog Ekspedicionog Korpusa u Makedoniji generalu Diterihsu.
Ako se setimo koliko su nesavršene bile ondašnje letilice i koliko je neobičan daleki let bez sletanja preko neprijateljske teriorije, bolje ćemo shvatiti izuzetnost podviga neustrašivog pilota, podviga koji i dan-danas pamte ratni drugovi M.S. Smoljanjinova.
Na Makedonskom frontu, u vazduhoplovnim jedinicama savezničkih vojski, aktivno je učestvovao u vazdušnim operacijama, ponovo se pokazavši kao spretan i neustrašiv pilot. Za borbene podvige je dobio i niz inostranih ordena. Međutim, nemirno srce orlovskog kadeta zvalo ga je u Otadžbinu, i kada mu se pod utiskom od kornilovskog istupa učinilo da se Ruska armija preporodila, tražio je dozvolu da se vrati u Rusiju i, dobivši je, na isti neobičan način, svojim avionom se vratio kući.
Slom svake nade u vaspostavljanje Ruskih vojnih snaga primorava Smoljanjinova da traži nove puteve za nastavak služenja Rusiji. Zajedno sa srpskim jedinicama (dobrovoljcima među zarobljenicima) on se prebacuje u Sibir, zatim u Peking, gde uzaludno obija pragove raznih savezničkih misija, pokušavajući da dobije odobrenje za upućivanje na zapadni saveznički front. Ne uspevši da dobije takvo odobrenje i bacivši u lice savezničkim vojnim birokratama svoje inostrano ordenje, uključuje se u belu borbu u Sibiru, komandujući vazduhoplovnim odredom u armiji generala Pepeljajeva. Vrlo nesavršeni aparat na kome je Smoljanjinov leteo se tokom jednog borbenog leta iz nepoznatog razloga zapalio i odvažni oficir je tragično poginuo kao gordi orao, oprljivši svoja moćna krila. To se desilo avgusta 1919. godine u rejonu između Perma i Glazova, kod stanice Vereščagino. Sahranjen je kraj iste te stanice, i u kovčeg mu je položen njegov verni štap. Pogrebu je prisustvovao njegov brat od tetke, natporučnik Golovin.
Miša Smoljanjinov je junački poginuo u 29. godini života. Život mu je bio kratak ali pun slavnih i izuzetnih dela, prožet snažnim duhom koji je odlikovao stare Ruske kadete. U slavnom sazvežđu kadetskih života položenih na oltar Otadžbine, kratak život Miše Smoljanjinova će, za mnoge nevidljivo, blistati kao čista i neugasiva zvezda. Nek je večna slava i hvala njemu i svim vernim Rusima slične sudbine.
S ljubavlju i ponosom mi, njegovi vršnjaci i drugovi iz nezaboravnih kadetskih dana, na tridesetpetogodišnjicu njegove slavne smrti saginjemo svoje sede glave nad njegovim dalekim, izgubljenim i napuštenim, ali nezaboravljenim grobom.
- Izvor
- Srpska RU
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Američki predsednik je, kako se navodi, pozvao izraelskog premijera da ne pokreće ponovo rat punih razmera sa Iranom....
Biro Skupštine država članica Međunarodnog krivičnog suda (MKS) suspendovao je tužioca Karima Kana, koji je optužen za seksualno uznemiravanje, navodi se u saopštenju za javnost organizacije. Kan je svojevremeno...
Izjava američkog sekretara za rat usledila je u trenutku kada se Brisel priprema da sprovede najambicioznije migracione reforme u poslednjih nekoliko godina....
Na redovnom brifingu vanredno održanom 4. juna pod krovom Sanktpeterburškog međunarodnog ekonomskog foruma, i koji je u najvećem delu bio posvećen terorističkom zločinu kijevske hunte u Starobeljsku, Marija Zaharova...
Ukrajina nije spremna da postane deo EU zbog veličanja nacističkih saradnika, izjavio je Karol Navrocki...
Ostale novosti iz rubrike »















