Država može uštedjeti najmanje dva miliona maraka na službenim autima godišnje, Milorad Dodik samo na pranju auta 25.000 maraka a državna tajnica nije morala slupati službeni džip u svoje slobodno vrijeme. To su samo neke od bahatosti vlasti kada koriste službena auta koje su im kupili građani Bosne i Hercegovine o kojima smo pisali prethodnih sedmica. Ovaj put ih nećemo kritikovati. Donosimo jednostavna rješenja koja od političara ne traže da izmišljaju toplu vodu. Njemačka, Austrija i Švicarska već su odavno riješile ovaj problem. Slovenija je jednostavno preuzela dobra iskustva bogatih evropskih zemalja koje štede gdje god mogu.
Smije li ljubavnica u službeno auto?
Naši bi se političari i državni službenici vrlo brzo i jednostavno mogli ugledati na kolege iz evrope ali ne i bezbolno. Prihvatanje evropskih standarda značilo bi da manje političara uopšte može imati službeno auto. U svom posljednjem izvještaju o korištenju službenih auta u državnim institucijama, revizori su na osnovu iskustava Austrije, Njemačke i Švicarske napravili prijedlog pravilnika o korištenju auta.
Na samom početku tog teksta revizori su razjasnili da službeno auto nije privilegija političara i državnih službenika nego luskuz koji se koristi samo u hitnim i prijeko potrebnim slučajevima.
“Službena motorna vozila smiju se koristiti u službene svrhe ako se na taj način dobija na vremenu, štede troškovi ili ako su u poređenju sa korištenjem nekog drugog prijevoznog sredstva nastali dodatni troškovi opravdani u odnosu na hitnost službenog zadatka ili uštedu na vremenu”, jasni su revizori što znači da nikada i ni pod kojim uslovima korištenje auta tokom praznika neće biti dozvoljeno.
Prije nego što sjednu u luksuzno službeni automobil, političari i posebno državni službenici će morati dokazati da je jeftinije putovati službenim vozilom nego tramvajem, trojelbusom, vozom ili taksijem.
Službeni automobil u BiH gotovo nikada se ne bi koristilo za odlazak od kuće do posla, ukoliko bi se poštovale preporuke revizora. Samo bi rijetki rukovodioci odjela i službenici sa dugogodišnjim stažem imali takvu privilegiju kao i invalidi koji ne mogu koristiti javni prevoz. U zemljama koje su revizori koristili kao uzor, službenici na posao ne dolaze službenim vozilom.
“Ovaj vid putovanja gdje god je to moguće, potrebno obavljati u obliku kolektivnog prijevoza”, pišu revizori i dodaju da se niko osim državnih uposlenika ne smije voziti u službenom autu pa ni supruga, muž, djeca, rodbina a pogotovo ljubavnica.
Automobil noću ne ide prema kući nego na parking
Službeni automobil još rjeđe se koristi 24 sata dnevno u zemljama Evropske unije. Samo na državnom nivou u BiH prošle godine je 350 automobila korišteno i nakon radnog vremena, vikendima i praznicima za sve što je trebalo službenicima i političarima – od odlaska po cigare do vraćanja iz kafane nakon ponoći.
Evropski naziv za automobil koji se koristi i nakon radnog vremena je personalno službeno vozilo i smije se dodijeliti samo predsjedniku Vrhovnog suda, glavnom tužiocu Vrhovnog državnog suda pravde, povjereniku državne vlade za pitanja lica sa invaliditetom, povjereniku državne vlade za pitanja stranaca, povjereniku državne vlade za pitanja iseljeništva, kao i povjereniku državne vlade za povratak izbjeglica i obnovu. Svega šest u odnosu na 350 koliko se kod nas koristi samo na državnom nivou. Iz spiska se jasno vidi da se automobil na cjelodnevno korištenje daje samo osobama čija sigurnost može biti ugrožena i čiji posao je isključivo da putuju ili ne mogu koristiti drugačiji prevoz.
“Osim toga, korisnik snosi troškove parkiranja vozila za vrijeme njegovog korištenja i plaća naknadu putnih troškova vozaču vozila”.
A vozač ne može biti svako. Revizori preporučuju da kada god je to moguće treba zapošljavati profesionalne vozače. Njihov je zadatak i da popravljaju automobil i drže ga u ispravnom stanju.
“On sam obavlja manje popravke”, prijedlog je revizora i zato vozači moraju imati završen osnovni mehaničarski kurs.
Uz sve to, vozač mora štedjeti.
“Vozači motornih vozila moraju voditi računa o ekonomičnom upravljanju vozilom, posebno o pridržavanju preporučene brzine”, što znači da moraju voziti kao i svi drugi obični smrtnici u BiH – jeftino i po pravilima – a ne gurati sa ceste sve ostale i zanemarivati saobraćajne znakove kako sada rade.
Na kraju svakog radnog dana automobil bi morao biti parkiran na posjedu koji pripada državi. BiH sada iznajmljuje više od 150 parking mjesta na privatnom parkingu jer ima više vozila nego što je parkinga predviđeno, kada se pravila zgrada bivšeg Izvršnog vijeća 1982. godine.
