U nedjelju veče, 16. februara, nakon odsluženog molebna, ulicama Budve je prošla litija od starogradske Crkve Svete Trojice do Crkve Svete Petke. Krsni hod je predvodio protojerej-stavrofor dr Boris Brajović, paroh podgorički. On se sabranom narodu obratio besjedom u kojoj je poručio da nema stajanja do slobode naše Crne Gore i da ovu bitku nećemo i ne smijemo da izgubimo, „da bi naša djeca i unuci ili tek praunuci dobili i one druge bitke. I to je dovoljno da smo narod Božji sa samo jednom dobijenom bitkom, i to onom Hristovom“, prenosi Mitropolija.
Besjedu protojereja-stavrofora dr Borisa Brajović prenosimo u cjelosti:
"Braćo i sestre, Hristovi saputnici, Čija je ovo zemlja u kojoj živimo i u kojoj smo istjerani na ulice, da se potucamo noseći samo ono što imamo, slike u plamenu srca i urezane u njemu riječi naših svetitelja o našem Spasitelju. Nemamo više čega da se odreknemo, pa sad ličimo na one lutajuće monahe, crnorizce koji su ovu zemlju, za koju ne znamo više čija je, stvorili i pohodili, prije nego što su se rodili očevi naših očeva. I evo nas skupljeni u zbjegove kao izgnanici noseći krste da bismo hodeći stigli do one zemlje obećane u kojoj ćemo svojim jezikom progovoriti, svojim imenom narodnim se nazvati i svoju vjeru slaviti.
U Grbljanskom zakoniku stoji da svaki domaćin ispred čije kuće prođe narod s krstima ima iznijeti narodu svega izobila. I kaže ova stega narodna koju je napisala ljubav naših predaka, ako bi se gdje u mjestu našao kakav jabanac ili izvanac od krvi ili ljute nevolje, ili napasti, imaju ga paziti i čuvati kao sebe, ako je u oni čas i krivac. A što smo mi skrivili i koja je naša krivica da smo na ulice izgnani, i da smo dočekani kamenjem i brutalnom šikanom i lažima i nazvani ludacima i kojima se prijeti: Ne zalijećite se ima nas više. Kako se zove zemlja u kojoj ima više onih koji su spremni da gone i mrze. Je li to zemlja Zakona ili Bezakona. Čija je ovo zemlja u kojoj živimo, braćo i sestre, u kojoj se svoj narod ne voli i u kojoj je spreman jedan čovjek da ostane samo ako cijeli narod nestane. Ali zato su i ove Litije, da to promijenimo i da ova zemlja ima i ime i narod i vjeru. Onu vjeru o kojoj govori pjesnik Ranko Jovović kad kaže: „Ja vjerujem u Nevjerovatno i Nemoguće / To vidim – Ja sam ta Vjera / – Ista su ljeta, jeseni, zime i proljeća / I Čovjek koji Grob pomjera“. A znamo da je nas Sveti Sava naučio kako da slavu slavimo i proslavljamo Onoga koji je iz toga groba pomjerenog Vaskrsao, pa nas evo danas sabrao da u ljubavi možemo iz punih usta da kažemo: Ovo je naša zemlja koju nikome ne damo i zato svetinje branimo i spremni smo svaku cijenu za to da platimo. To su nas naučili naši preci, da se oko toga ne pregovara, jer se stavlja kao zalog život naš u temelje naših kuća i ulica kojima neće hoditi bogoubice i bratoubice, već ljubavnici one nebeske istine. A to je ona istinska filosofija u kojoj je najviša mudrost, ne voljeti da znamo, već znati da volimo.
I zato danas nije Crna Gora Getsimanski vrt pun stida i srama u kojem je poljubcem Juda Iskariotski izdao Hrista, već radost ovih Lica sa Ulica kojim je obasjana svaka naša bogoljubiva porodica. Čujemo stih pjesme „Koliko li je teških puteva suđeno nekom da bi se zvao Čovjekom?“. Ne znam ni sam, ali znam kada sam sa Vama i kada smo zajedno, sve mi je jasno i razgovjetno, i ovdje na ulici tako se dobro vidi cijeli svijet iz naše male Crne Gore. Znam i vidim, dug je put pred nama, i svakim se danom nova ulica otvara kojom trebamo prohodati Litijama, jer je još puno nesmirenih rana.
Braćo i sestre, Hristovi saputnici, znam izgubićemo mnoge bitke, ali ovu jednu nećemo i ne smijemo, da bi naša djeca i unuci ili tek praunuci dobili i one druge bitke. I to je dovoljno da smo narod Božji sa samo jednom dobijenom bitkom, i to onom Hristovom. I zato ne boj se stado malo, jer si među mnogim narodima izabrano. Nema stajanja, idemo do slobode naše Crne Gore!"
