Moral, društvo i crkva

Povampirili su se oni koji su se doskora za vjeru zaklanjali, nadajući se da će im se više vjerovati, te da će tako lakše ostvariti svoje lične ciljeve i interese.

Ponovo se, dakle, napada na našu crkvu i naš narod. Mislili smo da je to vrijeme prošlo. Mislili smo da je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, s procesom građanskog samooslobađanja od komunističke stege, konačno i u crkvi postignuta duhovna obnova. Crkva koja se praktično nalazi izvan društva, bez ikakvih mogućnosti da obrazuje i vaspita nove generacije, vraća se postepeno u orbitu društvenih procesa.

Istaknuti crkveni velikodostojnici svojim stavovima znatno oblikuju i antikomunistički pokret. Međutim, s postizanjem "nove demokratije".

Crkva počinje da smeta određenim krugovima u oblikovanju nove slike svijeta. Crkva postaje nepoželjna kao faktor društvanog uticaja. Njeni stavovi nisu više potreban moralni sud o našem vremenu, već miješanje u politiku i državne poslove.

Ko su ti autoriteti koji procjenjuju da je nedopustivo uplitanje Crkve u društvena pitanja? Ko su novi teoretičari o Crkvi kao novom društvenom opijumu? I meni i drugima ponekad se čini da dobro poznajemo istoriju starog bezbožništva poslije 1945. godine. Ubistva, progoni, robije, rušenja, zabrane, to je njihov repertoar. Ali, možda nismo najbolje proučili taj period, jer, da jesmo, primijetili bismo da i u novom ateizmu učestvuju isti glasnogovornici, iz vremena starog, ili njihova djeca; fizička ili duhovna. Novost ovog ateizma je što je on nekako više usmjeren na rušenje crkvenog uticaja na društvo, ako već ne može da utiče na boga i njegovo prisustvo u svijetu. Novi ateizam, za razliku od starog, dopušta religioznost koja se nizašta ne pita, koja se ne mješa u društveni poredak. Danas su dopuštene sve vjere, ali je nedopustivo njihovo miješanje u društveni život naroda. Pogotovo je ovo, po kritičarima, opasno od Srpske pravoslavne crkve. Njoj se naročito zamjera ako se mješa u društveni život naroda iz koga je izrasla i za čiji je duhovni i fizički opstanak direktno odgovorna. Prepoznatljiv je novogovor mržnje protiv Crkve. Ona se optužuje za netoleranciju, klerofašizam, za saradnju sa svim vrstama zločinačkih struktura na srpskoj strani u posljednjim ratovima i u Srbiji i u Republici Srpskoj.

Ono što na prvom mjestu treba reći jeste da naša crkva niti ima politički program, niti se bavi dnevnom politikom. Međutim, to ne znači da Crkva treba da bude nezainteresovana za opstanak svog naroda. S druge strane, niko i ne konstatuje miješanje politike u društveni život. Ta mješanja su, izgleda sasvim legitimna. Zašto smeta glas društvene savjesti koji oličava Crkva? Zato što taj glas neprestano zove na nacionalno pamćenje, na otrežnjenje, budućnost, pomirenje i odgovornost. Crkva je kritički orijentisana prema određenim savremenim pojavama. Ona dugo pamti i mnogo zna. Ona nikom ništa ne duguje. Ona je nezavisna. Ona nema svoju vojsku i policiju, ali ima svoj vjerni narod. Tu može uticati, ali tu, upravo, predstavlja smetnju. A što se tolerancije tiče nema veće mjere tolerancije od hrišćanstva. Nije poznata ni jedna savremena ideologija ljudskih prava koja propovijeda i ljubav prema neprijateljima.

Naravno, istinski hrišćanin je onaj koji se pridržava učenja svoje crkve, a ne onaj koji to propovijeda samo riječima. Nema, dakle, netolerancije i netrpeljivosti od strane crkve, ali je itekako ima prema crkvi.

Što se tiče nacionalizma koji Crkva podržava, srpski rečeno, to je rodoljublje, osnovna ljubav prema svom narodu, i spremnost na žrtvu da se taj narod duhovno i fizički očuva i da napreduje. Osnovna razlika između nacionalizma i šovinizma jeste u tome što je nacionalizam ljubav, a šovinizam mržnja. Ko se opredijeli za mržnju napustio je hrišćanstvo.