Smetikolo oko Njegoša

Ne znamo, dovoljno, Njegoševe nevolje, vladarske i poetske, ni lične, niti njegovo dovoljstvo njegovim stvaralačkim dosegom, ali nas to ne priječi da knjižimo što domislimo i mislimo o Njegošu. Beslovesno bi bilo popisivati sve niske primislice i pustozborice o Njegošu koje su izmucavala usta duha niskoga i u danima zemaljskog vladičinog jakanja sa zatočenicima mraka i danas na grdnom pozorištu - lovćenskom donebesju, koje ozgo, iz vječnog živišta, nadgleda sa trona pod kojim gamiže milet koji mu je oburdao u ponor grobni oltar sa Lovćena, posjekao Lovćenu glavu i njegovu kamilavku plavu sa krstom izlomljenim ćušnuo u ambis, ne priznajući da je time uambisao svoje postojanstvo. "Sudbo niska, duha visokoga!"
Danas pokušavaju zborci jezikom u kom ima i nešto Njegoševog jezika da Njegoša slikaju prema sebi, mećući ga na točak za istezanje prema svojim grandomanskim viđenjima njegove veličine, a brojniji su oni što Njegoša meću na skraćivicu i skraćuju ga prema svom pigmejskom čemeru, kidajući ga na kidoljke prema svojoj duhovnoj malecnosti i niskosti. Tužni su današnji duhovni kepeci pred Njegoševim gorostasom, sličnom psalmopojcu caru Davidu. Bog je darovao vladiku Rada Srpstvu na lovćenskom donebesju da se prema njegovom gorostasu srpski rod uspravlja iz tragičeske rajinske pogurenosti.
Pred pustinjskom bjelinom hartije nema povlašćenih namjernika koji rizikuju da s divitom u ruci i mastilom sazrelim u krv nagovore bjelinu papira da uzvišenim stilom progovori. Ni vladika Rade nije imao popusta pred pustinjskom vrelinom sveske u koju je prepisivao "Gorski vijenac", o čemu svjedoče brojne ispravke riječi i podvlačenja, i samo mučenje oko pravog naslova slavnog pjesmotvora. Zbog pogreške u ispisivanju naslova (izvijanje iskre - izviiskra, Vijenac Gorski) okretao je svesku sa druge strane dok je došao do naslova "Gorski vijenac". Imao je Njegoš "Gorski vijenac" ispisan na papirićima, svaki stih je imao svoj papirić, a pri prepisivanju djela u izabranu svesku dvoumio se i tražio bolja rješenja, precrtavao i zamjenjivao riječi valjastijim i bržim do čitaočevog uma. Ogled o Njegoševim tvoračkim naprezima do konačne verzije "Gorskog vijenca" prema manuskriptu još nije napisan. Evo, pasalo je, preko sto šezdeset godina od štampanja "Luče", a još se ne nađe mozak pod kapom crnogorskom, koju je zaumio i skrojio Njegoš, koji je kako valja pročitao bogoslovijadu "Luču", koju su do danas jedino kako treba pročitali velikani srpske književnosti Isidora Sekulić, Ivo Andrić i vladika Nikolaj Velimirović.
"Sjeti me se đegođ kada me već ne bude i neka potomstvo dozna bar za naše namjere kada mu djela ne mogoh ostaviti", pisao je prijatelju pjesnik vrhovni koji je s mnogo muka postao vladika srpske poezije. ("Bez muke se pjesma ne ispoja"!) Kad vladika Rade misli da nije djela mogao ostaviti potomstvu, šta ostali mučenici mučni tek ostavljaju potomstvu? Pjevajući poslije Njegoša mogu se isporediti s obadovima zadivljenim krstašem orlom u visini nedostižnoj za muve.
Je li vladika Rade slutio veličinu svoga pjesmotvorja ili je pod djelima podrazumijevao samo državotvorne rezultate, kao što se, slutim, čini? To znači da je nezadovoljan svojim državničkim učinom otišao Bogu vječno mlad i lijep, za koga je govorio njegov narod. "Lijep kao vladika Rade" i "u Crnoj Gori nema pravo niko da piše pjesme osim vladike Rada". Izuzetni Njegoševi savremenici su znali da je samo vladika Rade veza između Boga i naroda - neba i zemlje.
Njegoš je izvio iskre srpskog jezika, zadrijemalog u groblju jezika koje su čuvali mnogi okivači jezika između naše velike velmoške - monaške - liturgijske poezije i Branka Stražilovskog i lovćenskog psalmopojca - srpskog cara Davida, u čijim pjesmotvorima je srpski vaskrsli jezik ispoljio svoju vrhovnu energiju, u Njegoševom lirskom, razđenom deseteračkom stihu.
"Naš je Homer u narodnoj poeziji" - kaže Njegoš, ali je tek sa Njim naša narodna poezija dobila svoj uzlet - i svog Homera. U desetercu je srpski jezik ispoljio svoju vrhovnu energiju. Na vrelima srpskog jezika još poneki čobanin misli i zbori u desetercima, što ne mogu samo crnogorski "akademici", koji danas i vode smetikolo oko Njegoša, ne hajući za Njegove oporuke: "Srpski mislim i zborim, narodnost mi srbinska, duša mi je slavinska", i: "Srbin Srbskom rodu svome ovo djelce posvećuje, po livadi čistoj Srbstva i uzraslo i uzbrato i u Vijenac rodu dato". Pred ovim Njegoševim izjašnjenjima nacionalnim žmure današnji tutnješi smetikola oko Njegoša.
Himna Bogu je u "Gorskom vijencu", iako je Bogu u "Luči", a "toržestvo užasa" u "Gorskom vijencu". Vladika Danilo je Njegošev Jov: "Sudba ti je i moja poznata, / mislim nejma podobne na zemlji, / do vrata sam izniko tartara". Poet verhovni bio je i profet verhovni, što svjedoči i ovaj jek grudobolno Njegoša: "Do vratah sam izniko tartara", vidio je iz tada šta čine sada krstolomci, "ljudi novog kova", izliveni od mraka, brozoni i kardeljoni, nusprodukti strašne ideologije, koja je pokopavala Boga i ubijala Boga u ljudima, malim slovom pisala ime Boga - bog - a velikim slovom imenicu bankara - Bankar. To su današnji zavođači strašnog smetikola oko Njegoša od kojeg se trese i kostriješi i kamenje na Lovćenu.