Emil Vlajki: Srpski antibarbarus

Kada se Srbi odreknu pravoslavne izvornosti, koja je dječje iracionalna i usmjerena prema suprotstavljanju nepravdi, i zamijene je katoličko-protestantskom racionalnošću, tada gube orijentaciju i pretvaraju se u služinčad. Ne snalazeći se u novom ruhu, ostaju bez osnovnih moralnih vrijednosti, odriču se svojih veličina, svog tla i identiteta.

Izvjesno je da Srbi ne mogu van istorije, ali čini se da ni istorija ne može van Srba. Srpsko-pravoslavno, u mnogo čemu, antiracionalno ponašanje, zadavalo je neizmjerne muke i malima i velikima. Srbi su vjekovima stajali u odbranu hrišćanske Evrope, sprečavajući prodor islama, zadali su odlučne udarce Austrougarskoj u Prvom svjetskom ratu, istupili su iz nacističkog pakta 1941. godine, da bi iste godine uspostavili prvu slobodnu teritoriju u okupiranoj Evropi. I, ma šta god ko pričao, Srbi su 1999. godine, naizgled suludo, ali hrabro, ušli u rat protiv najmoćnije koalicije na svijetu, koju su, prema analizama zapadnih stručnjaka, vojno nadmudrili, taktički i strateški. S obzirom na činjenicu da je NATO bio pred raspadom, možda bi i pobijedili, da nije bilo Jeljcinove izdaje.

Srpski otpor barbarima svih vrsta i njihova težnja za pravdom duboko je ukorijenjena u ortodoksnom hrišćanstvu, koje se od svojih početnih dana nije mnogo promijenilo. Ono je nesaglasno s rimsko-katoličkom hijerarhijom i ofiranjem s vjernicima u obliku olakog oprosta grijehova. Mistika izvornih vrijednosti hrišćanstva čini da je revolt koji osjećaju pravoslavne mase upotrebljiv za stvaranje idealnih društava, pod vođstvom svjetovnog gospodara s karakteristikama koje utjelovljuju tu želju za pravdom. Zato su u pravoslavnom svijetu, posebno ruskom, snažne ličnosti mogle da se s lakoćom nametnu narodu. To je slučaj Petra Velikog, Katarine, Lenjina, Staljina i, danas, Putina.

Diskurs takvih ličnosti morao je biti zasnovan na pravdi, bez obzira na to što se u praksi moglo događati nešto sasvim suprotno, kao, na primjer, užasi staljinističkih koncentracionih logora. Ali, kao što ni užasi inkvizicijskog perioda katoličanstva ne mogu da dovedu ovu religiju u pitanje, tako se ni pravoslavlje, kao vjera, ne može dovesti u pitanje, zato što je, nenamjerno, iznjedrilo staljinizam. Šta bilo da bilo, a što je naglasio hrišćanski filozof Berđajev, jedino su izvornost i mističnost pravoslavnog hrišćanstva mogle da animiraju i u praksi uspostave komunizam, kao sistem idealno koncipiranih odnosa. Uostalom, pogledajmo na koji način danas Rusi gledaju Putina. Oni mu daju plebiscitarnu podršku, jer je on za njih ovaploćenje boga koji je tu, na zemlji, da Rusima donese pravdu.

To ne znači da ostali pravci hrišćanstva, kao što su katoličanstvo i protestantizam, nisu u stanju da iznjedre izvornu pravednost. Evropska socijaldemokratija, a i anglosaksonski pravni sistemi, jesu vrste njenih otjelovljenja. Ali, dok je karakteristika pravoslavnih masa nevjerovatna naivnost u gledanju na pravdu, mase na Zapadu impregnirane su svjetovnom religijom i njenim praktičnim aspektima. Ove posljednje, uslovno rečeno, mnogo su zrelije, racionalnije i promućurnije. Najjasnije se to ogleda u protestantizmu, koje je od hrišćanstva napravilo biznis-religiju. Tako savremeni protestant misli da bi Isus Hrist, da živi danas, bio ili kapiten fudbalskog tima ili vrhunski menadžer!