Njegoševi slavni Srbi

Njegoševa diplomatska prepiska puna je izuzetnih rasprava s dopisivačima - pašama i vezirima, a i drugima, u kojima brani neprestanu borbu njegovih junaka, koji su branili ime, vjeru i slobodu. U polemičkom pismu Sulejman paši Skopljaku Njegoš piše:
"Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znači KAVALIER (Riter). Na primjer kavaljeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergelez Alija, Tale Oromanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, vojvoda Vuk Mićunović, Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Veljko Petrović. Ovo su samo neki od našeg naroda koji nijesu danas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš vojvoda Mina Morački".
Ovaj detalj glasitog Njegoševog pisma Skopljaku je jedinstvena odbrana riječi HAJDUK, koju su pogrdno izgovarali baš nasilnici koji su izazivali hajdučku (gerilsku) borbu protivu tiranije. Njegoš i u "Gorskom vijencu" ima zamašitu odbranu hajdučkog podvižništva, a to je ono sječenje riječima Vuka Mićunovića i kapetana Hamze od Nikšića, u kojoj Vuk Mićunović ovako zbori: "Ti si hajduk roblja svezanoga,/Ja sam hajduk što goni hajduke,/Glasnija je moja hajdučija!" Dakle, na hajdučiju nasilnika odgovara hajdučija odbrane od nasilnika. Njegoševi hajduci - RITERI - vitezovi, čiji je imenik izuzetan i po tome što su u njemu slavni junaci ne samo iz Njegoševog naroda, su čuvari srpskog imena i vjere u gorama uskim i visokim.
Njegoš imenik kavaljera slobode završava imenom vojvode Mine Radulova Radovića, senatora crnogorskog i brdskog kod Svetog Petra Cetinjskog, vladike Rada i knjaza Danila, jedinog pismenog senatora u Njegoševom Senatu (Šenatu), koji je bio i pretplatnik na Vukove knjige, a u čijoj je kući proveo nekoliko nedjelja slavni Njegošev učitelj pjesnik Sima Sarajlija, onda kad se na njega bio naljutio stari vladika Petar, zbog Simšinog pregonjenja u "štartanskom muštranju" (treningu) mladog Radivoja (budućeg Vladike Rada) i mladića koje je uz njega Sima podučavao viteštvu i "špartanskoj izdržljivosti". Vojvoda Mina je bio kavaljer i ruskog cara Pavla Prvog, i danas potomci čuvaju orden čuveni tada "zlatnu kolajnu cara Pavla Prvog" - ruskog imperatora, kojom ga je njegov blagoslovitelj vladika Petar Prvi odlikovao za prvi podvig u borbi za opstanstvo 1796. godine, kada je MIna postao vojvoda morački s nepunih osamnaest godina. Vojvoda Mina je dospio 1809. godine sa oko trista biranih junaka (hajduka) i voždu Karađorđu u pomoć u bojevima na Suvodolu i Sjenici, kojom prilikom se vojvoda Mina pobratimio sa voždom od Serbie. Tada mu je Vožd rekao da je vojvoda Mina prije no on započeo borbu protivu tiranije. Vojvoda Mina je rođen 1777. a umro je 1858. godine, sedam dana po povratku sa Grahova, iz bitke slavne u koju je doveo sedam stotina junaka iz Gornje Morače, u pomoć svom mladom knjazu, pobjedniku u Grahovskoj hajdučkoj sječi za odbranu Cetinja - simbola borbe za slobodu i srpsko ime kod svih tadašnjih Srba. Stari vojvoda Mina je iz kreveta samrtničkog ustao, poput Bolanog Dojčina, i pred Moračanima došao u boj na Grahovu, čime je zadivio knjaza Danila, koji mu je rekao: "Dobiću ovu bitku, vojvodo Mina, čim si mi ti prispio u pomoć, pošto ti nikada nijesi izgubio bitku!" A kad je knjaz Danilo čuo da je stari vojvoda Morače preminuo sedmog dana po povratku iz boja na Grahovu, naredio je da triput zvone zvona zvonika Ivanova na dan sahrane vojvode Mine.