Priča o ženidbi Radislava-Rada Jovkovića iz Rogatice – Došla mlada sa obronaka Urala

Pošao sam od toga da sam na jednom pokloničkom putovanju u Rusiju stekao dojam da braća Rusi vole Srbe i da su ruske djevojke pobožnije od naših i više streme braku i porodici.

Pošto sam i ja vezan za crkvu i Jevanđelje, a izvršavajući zavjet dat roditeljima da neću ostati neženja, azbyka mi je pomogla da nađem djevojku u Rusiji. Na prvo viđenje 12. jula 2016, na Petrovdan, putem skajpa sa sada već mojom, Natalijom, odmah sam „zagrizao“. I tako nekih mjesec i po svakodnevnog „gledanja“ i svakovrsnih razgovora, ja odlučujem da idem u Rusiju da se uživo vidim sa Natalijom. Iskoristio sam novo pokloničko putovanje i dogovor da se sa njom sretnem u gradu Divjevu, negdje na sredini evropskog dijela Rusije.

Na moju žalost, zbog njene neplanirane zauzetosti na poslu, do susreta nije došlo. Bio sam razočaran i ubijeđen da je sve propalo, da joj se ne sviđam i kao slamku spasa predložio joj da se za moju „biografiju“ raspita preko svog duhovnog oca jeromonaha Kirila u njenom mjestu i moga duhovniku Maksima koji služi u manastiru Grgeteg na Fruškoj Gori..

I upalilo je. Izmijenjeni kontakti među duhovnicima dali su rezultate i Natalija mi priređuje iznenađenje. Javila mi je da dolazi u Srbiju gdje treba da se vidimo. U prvi mah nisam mogao vjerovati, ali sam ipak pošao u Beograd. Da bude zanimljivo, ovoga puta ja sam zakasnio. Njen avion je sletio prije moga dolaska više od sat vremena.

Natalija me čekala. Bio je to susret koga nikad neću zaboraviti. Poslije samo popijene kafe, iz Beograda pošli smo pravo u moju Rogaticu. Propade njena povratna karta.

Da prikupimo potrebna papire za vjenčanje trebalo nam je oko mjesec dana. Svetovno „da“ rekli smo u Rogatici 25. septembra, a duhovno u hramu Svetog Jovana Bogoslova u Dobrjanki kod Perma, 30. oktobra prošle godine, gdje je Nataša rođena i gdje joj žive roditelji u koju mi sada odemo s vremena na vrijeme, a i oni nama dođu.

E sada pitanje šta sam dobio? Godina dana od vjenčanja dovoljno je vremena da i o tome mogu nešto više reći. Prije svega dobio sam životnog saputnika na kraju četvrte decenije života. Iako je sve išlo netipičnim putem, ja sam više nego srećan čovjek. I na primjeru moje Natalije, koja mi hvala Bogu nosi i prinovu u porodici, pokazalo se da su Ruskinje dobre supruge i domaćice koje puno vode brigu o porodici bez obzira na stepen obrazovanja i položaj u društvu. Ona je profesor istorije, a ja tehničar elektroničar i to joj ne smeta.

I još nešto. Moja Natalija, znatno mlađa od mene, pomogla mi je da ispunim zavjet dat roditeljima da ću se oženiti. Otac nažalost nije doživio da vidi snahu i unučiće. Umro je 2015, a majka je živjela sa snahom do 16. decembra 2016. i otud dvije male anegdote. Riječ vrač na ruskom znači doktor. Kad je moja Nataša, kako mi zovemo Nataliju, na ruskom jeziku,jer srbskog nije ni riječi znala, pričala majci koga ima i šta ko radi, za brata je rekla da je vrač. To se majci nije svidjelo, bojeći se da nisu na mena nabačene kakve čini pa sam je oženio. Kad smo raščistili da je vrač doktor, onda je došlo do obostranog smijeha. Ili, riječ vrijedan ne znači isto i na srbskom i na ruskom jeziku. Moja majka pohvalila je Natašu rekavši da je vrijedna, a ona je, držeći se značenja te riječi na ruskom, shvatila da je lijena i da loše radi, pa je došlo do plača. I opet stupa na scenu prevod te riječi i opet smijeh i obostrani poljupci.

Na kraju još Radova poruka svim neoženjenim momcima. Ako nema cura na „domaćem tržištu“ ima u Rusiji. Moj primjer je za to najbolji. Ruskinje će svakog usrećiti.

Inače, treba se ženiti sa prvom prilikom i ne osvrtati se na krize u društvu. Gospod je prvo čudo stvorio na svadbi u Kani Galilejskoj kada je svatovima nestalo vina, pa je vodu pretvorio u vino i pošto je dao čovjeku život daće mu i koru hljeba da preživi, reče na Radislav-Rade Jovković, ruski zet iz Rogatice.