Visoko obrazovanje u Republici Srbskoj

Piše: Lazar Milanović

Da bi reforme koje sprovodi ili koje će sprovoditi Republika Srbska bile uspješne, jedan od osnovnih preduslova je reforma obrazovanja. Iako bi se o reformi obrazovanja dalo pisati naširoko, počevši od predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja, cilj ovog teksta je da ukaže na određene nelogičnosti u visokom obrazovanju u Republici Srbskoj, i da ponudi određena rješenja, što i jeste misija postojanja naše organizacije, da na evidentne probleme u društvu nudi određena rješenja.

U javnosti često mogu čuti kritike na račun velikog broj privatnih fakulteta i kvaliteta nastavnog procesa na tim fakultetima (uglavnom fakulteta za menadžment i srodnih nauka). Obzirom da ti privatni fakulteti nisu na budžetu entiteta ili države, odnosno da studenti koji studiraju sami snose troškove, ne mislimo da je to najveći problem. Jer to je pitanje tržišta i konkurencije, i vremenom će se „iskristalisati“ fakulteti koji školuju kvalitetnije kadrove za koje postoji „tražnja“ na tržištu rada. Uzgred, menadžeri se uglavnom zapošljavaju u privatnom sektoru, pa država nije jedini mogući poslodavac tim kadrovima.

Problem

Međutim, entitetski organi treba da se pozabave fakultetima koje finansira entitet (odnosno svi mi poreski obveznici) i fakultetima na kojim se školuju kadrovi koji se uglavnom zapošljavaju u državnim institucijama (profesori fizičkog vaspitanja, profesori geografije, profesori istorije, profesori filozofije i sociologije, diplomirani socijalni radnici, itd.).

Jedan od ključnih problema visokog obrazovanja u Republici Srbskoj je što država finansira školovanje kadrova za koje se unaprijed zna da se neće moći zaposliti u struci za koju su se školovali. Činjenice su sledeće:

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje RS, na dan 31.12.2009. godine u RS je bilo prijavljeno 5.198 nezaposlenih sa visokom stručnom spremom, 2.623 sa višom stručnom spremom i 51 magistar-doktor nauka. U narednoj tabeli dat je pregled broja nezaposlenih sa visom stručnom spremom po određenim zanimanjima i broj studenata po istim zanimanjima koji će biti upisani u školskoj 2010/2011. Godini. Zadnja kolona predstavlja stopu zapošljavanja u 2009. godini, odnosno broj novozaposlenih u toku 2009. godine u odnosu na ukupan broj tih kadrova koji su prijavljeni na Zavod.

U tabeli su data zanimanja koja su uglavnom vezana za državne institucije (školske ustanove, centri za socijalni rad, itd.). U tim institucijama postoji mogućnost planiranja potrebe za kadrovima i sa velikom vjerovatnoćom se može izračunati koliko će kadrova biti potrebno u narednim godinama po određenim zanimanjima. Nažalost, imajući u vidu negativan trend prirodnog priraštaja u Republici Srbskoj i manji broj đaka i škola, potrebe za većim brojem nastavnog kadra od postojećeg vjerovatno neće ni biti.

Stopa zapošljavanja govori u prilog tome da je vjerovatnoća da nađete posao oko 20-25%, a kad bi se tu napravila analiza koliko ih je zaposleno u struci, a koliko ih je odjavljeno iz zavoda jer su našli posao van struke podaci bi vjerovatno bili još više poražavajući. Iako se na fakultetima smanjila ili ukinula kvota za budžetsko finansiranje studiranja određenih zanimanja, to treba uzeti sa rezervom jer je prosječna godišnja cijena školarine oko 440 KM, pa bi se ipak moglo reći da i za studente koji plaćaju školarinu, država plaća značajniji iznos školarine.

Dakle, možemo zaključiti da se studenti školuju za zanimanja za kojima na tržištu rada za 4-5 godina vjerovatno neće postojati tražnja. Ekonomskim rječnikom rečeno, proizvodimo robu za koju nema tražnje. Kao što uspješni menadžeri preduzeća prije nego krenu u proizvodnju određene robe istraže tržište i potrebu za tom robom, tako bi i Vlada i univerziteti trebali ispitati potrebe za kadrovima koje školuju.

Drugi problem, pored potrošenog novca poreznih obveznika, jeste što se stvara nekonkurentna radna snaga, što dovodi do nekonkurentne nacionalne ekonomije, što mladi i perspektivni ljudi, koji su najvažniji resurs svake države, izgube godine školovanja za zanimanja za koja nema posla. Mladi ljudi koji sa 18 godina upisuju fakultete uglavnom nisu ni svjesni važnosti odluke u vezi toga koji fakultet upisuju. Ovaj problem najbolje osjete kadrovi sa visokom stručnom spremom koji su godinama nezaposleni, i koji već gube nadu da će naći posao u struci, a to najbolje odslikava događaj u jednoj školi u Banja Luci kada je direktor škole rekao kandidatkinji koja se prijavila na konkurs za posao profesora Srbskog jezika: „pa koleginice vi ste na birou rada tek tri godine, budite strpljivi, neke kolege su završile fakultet prije pet godina i još nisu dobili posao“.
 

Rješenje

Prema podacima zavoda za zapošljavanje RS, gotovo da nema zanimanja kod kojeg je tražnja za radnom snagom veća od ponude. Međutim, to ne treba da znači da bi bilo bolje da se smanji broj studenata upisuje na fakultete, već da visoko obrazovanje treba da bude efektivnije i efikasnije. Efektivnije znači školovati se za zanimanja za koje će postojati tražnja, a efikasnije znači da se školuju kvalitetniji kadrovi.

Što se tiče gore nabrojanih i drugih fakulteta koja su vezana za državne institucije, i gdje nema tražnje za tom radnom snagom, jeftinije bi bilo zatvoriti te smjerove na određenim fakultetima i svake godine stipendirati određen broj studenata da se školuju na fakultetima u inostranstvu. Dakle, efektivnije bi bilo da se zatvore smjerovi na fakultetima za koje ne postoji i neće postojati tražnja na tržištu rada, a da se te naučne discipline, ukoliko imaju širi društveni značaj za Republiku Srpsku, razvijaju kroz institute, uz dosta manje troškove.

Prostor, odnosno novac koji ostane smanjivanjem troškova, treba strateški usmjeriti za školovanje kadrova za koje će postojati tražnja na tržištu rada. Naš prijedlog je da visoko školstvo u Republici Srbskoj pronađe ekonomskim rječnikom rečeno „tržišnu nišu“ i da u okviru te „tržišne niše“ školuje najbolje kadrove u regiji. Dakle ideja je da se na jednom od postojećih fakulteta ili kroz osnivanje novog fakulteta, za cilj postavi školovanje najboljih kadrova od svih fakulteta u regiji (npr. na području bivše Jugoslavije).

Ideja je da to bude fakultet za informacione tehnologije i da se kao predavači na tom fakultetu angažuju najbolji profesori i asistenti iz regije. Da im se ponude najbolji uslovi, sa boljim platama nego što imaju u državama u kojima trenutno rade, pa čak ukoliko je neophodno da se obezbijedi stanovi po subvencionisanim uslovima. Program rada treba uskladiti na najboljim fakultetima iz te oblasti iz inostranstva (npr. fakulteti iz EU, Amerike i Indije), i u skladu sa potrebama tržišta rada i inovacijama u oblasti informacionih tehnologija treba ga svake godine unapređivati. U prvih nekoliko generacija država treba da stimuliše srednjoškolce sa najboljim uspjehom da upisuju taj fakultet. Na početku broj studenata koji upisuju taj fakultet ne mora da bude veliki kako bi se postigao što bolji kvalitet. Paralelno sa nastavnim procesom, potrebno je promovisati visok kvalitet nastave na tom fakultetu, kako bi se dugoročno posmatrano animirali i kandidati iz država iz regije da studiraju na tom fakultetu, naravno plaćajući tržišnu cijenu školarine. Za 10-ak godina, uz pravilno upravljanjem razvoja tog fakulteta, prihodi od školarina koje plaćaju studenti iz okruženja, i studenti iz Republike Srpske koje ne ispune uslove za besplatno školovanje, bi bio dovoljan za rad i razvoj fakulteta. Ono što je karakteristično za informacione tehnologije je da kupci proizvoda (softvera) to jeste poslodavci ne moraju nužno biti iz Republike Srpske, pa čak ni iz država iz okruženja, nego je moguće da IT preduzeća iz npr. Banja Luke radi za preduzeća iz regije ili razvijenih država.

Dakle, postiglo bi se nekoliko efekata, počevši od uštede novca, stvaranje konkurentnije radne snage, a time i konkurentnije ekonomije, veći broj studenata iz inostranstva bi studirao u Banja Luci što za sobom povlači i druge privredne grane , itd. Pored toga, uz fakultet sa visokim međunarodnim ugledom i imidžom, bi se mogli razvijati i druge prateće djelatnosti.

Zanimljivi su podaci ministarstva za razvoj grada Bostona iz 2003. Godine, prema kojima studenti koji studiraju u ili oko Bostona, u 2002. godini su doprinijeli ekonomiji grada sa 4,8 milijardi dolara. Dakle, obrazovanje može da bude i biznis. Međutim, iako je neumjesno porediti Banja Luku i Boston, kao što je se ne mogu porediti poslovni rezultati kompanija iz Banja Luke i Republike Srpske sa multinacionalnim kompanijama, kao i u drugim privrednim granama i u obrazovanju treba tražiti „tržišne niše“ koje se mogu popuniti, i u kojima se može biti lider na regionalnom nivou. Ako se na Bledu može organizovati jedan od najboljih MBA programa u Evropi, ne vidimo razloga zašto se u Banja Luci ne bi mogao napraviti jedan od najboljih IT fakulteta na Balkanu. Pa da školujemo kadrove koji će imati posao, a ne da školuje kadrove koji nam nisu potrebni, pa da smišljamo kojim aktom da primoramo određene poslodavce da zapošljavaju te kadrove. Naime u javnosti je nedavno predloženo da se treba propisati da svi fitnes, aerobik i slični klubovi moraju da zaposle profesora fizičkog vaspitanja, jer ih ima previše na Zavodu za zapošljavanje. To bi naravno dovelo da manjeg broja fitnes klubova i manjih prihoda od poreza i doprinosa koji plaćaju ti klubovi u budžet.

Pored toga, predlažemo da za 10 godina prijemni ispiti na svim državnim fakultetima budu na engleskom jeziku, te da se jedan dio nastave na fakultetima izvodi na engleskom jeziku. Period od 10 godina je dovoljan da se tome prilagode nastavni procesi u osnovnim i srednjim školama, a i poruka roditeljima čija djeca sada kreću u školu da znaju koje preduslove će njihova djeca morati ispuniti da bi upisali fakultet.

Dakle, ako je prirodno bogatstvo bilo resurs 19. vijeka, a informacija resurs 20. vijeka, ideja je resurs 21. vijeka. Poput ideje da budemo regionalni lideri u obrazovanju inženjera informacionih tehnologija i da nam svi diplomci pričaju engleski jezik zaslužuje da bude razmotrena. A dobrih ideja nikad nije dovoljno u nerazvijenom društvu poput našeg.