Bosonogi hadžija

Mnogi hrišćani, pravoslavci, naročito Rusi, u hadžiluk idu puzeći, klečeći, četvoronoške.... A i bosonogost im nije strana... Ni mi ne zaostajemo za njima.
Poznati hadžija Jovan – Joviša Plazinčić, pravnik po obrazovanju, a planinar i hodočasnik po ubjeđenju, svojevrsni je savremeni podvižnik. Već 2000. godine krenuo je od Studenice do Hilandara pješke, i to bos! Do najglasovitije srpske svetinje stigao je za 15 dana. Prema srpskom predanju, princ koji je napuštio tašti svijet i krenuo ka Atoskoj gori, Sveti Sava, takođe je od Studenice do svete zemlje Atosa hodao bosonog.
- Tri puta sam išao "pješaka" do Hilandara: 1999, 2000. (tada sam prvi put išao bos) i 2001. godine. Mnogi zlonamjernici su mi prigovarali da želim da se poredim sa Sv. Savom, međutim, to me nije spriječilo da ostvarim svoj naum. Prilikom ovog putovanja postio sam srijedom i petkom, pošto nije bilo vrijeme dužih postova..., kaže za naš list Joviša.
Na novinarsko pitanje da li je doživio iskušenje da se zaustavi i obuje, odgovorio je da je bilo teških momenata, međutim, Bog mu je pomogao. Recimo, kad mu je bilo najteže, pala je kiša, a hodanje po vodi je znatno olakšavajuće. Kaže da je tabane mazao ovčijim lojem i alkoholom da bi sebi olakšao hod, a dodatno opterećenje predstavljala je pojačana pažnja i opterećena psiha i duša da ne zgazi na kamen ili nešto što bi moglo da ga povrijedi u svakom pogledu.
- Kad sam stigao na domak Svete gore, u Kakovu, dočekao me je otac Petar iz manastira Slanaca kod Beograda. Dao mi je kantarionovo ulje sa kojim sam neprestalno mazao stopala. Tom prilikom sam mu rekao da ovim vidom hodočašća želim da se vratim našim duhovnim ishodištima i stazama Sv. Save. Dok smo svjesni svojih duhovnih vrijednosti, nema razloga da se brinemo za naše duše, za budućnost. Ali i ovozemaljski život – kaže naš sagovornik.
Sledeće pitanje je bilo da li je dobio odobrenje od duhovnih vlasti za ovo neuobičajeno hodočašće, s obzirom na to da se radilo o duhovnom činu, odgovorio je da je ne samo on, već i cijela grupa, koja se uputila na ovo putešestvije, primila blagoslove vladike žičkog Stefana i hilandarskog bratstva sa igumanom Mojsijem. I svi su se sa hodočašća vratili preporođeni.
- Ja, lično, ojačao sam volju, neophodnu za duhovni razvoj čovjeka. Kad, uz blagoslov svog duhovnika, nakratko zapostavite svoje tijelo, očvrsne vam duh, prebacite pažnju i svjesnost sa propadljivog tijela na besmrtnu dušu. Postoje različiti načini usredsređivanja na našu unutrašnjost i zadobijanja duhovnog mira, a jedan od mnogobrojnih je i hodanje bosih nogu.
Dok sam slušao ovog nesvakidašnjeg čovjeka, hodočasnika i duhovnog gurua, sjetio sam se Sv. Jovana Šangajskog, koji je ubilježen u kalendar Srpske pravoslavne crkve i prozvan Jovan Bosi. Po izbijanju revolucije, Jovan je došao iz Rusije u Beograd, diplomirao bogosloviju i zamonašio se. Kasnije je otišao u Šangaj da služi pravoslavnoj pastvi, uglavnom Rusima, ponekom Srbinu i kineskim pravoslavcima, kojih je, naravno bilo malo. Tek su otkrivali pravoslavlje i njegovu usrdnost. Činodejstvovao je i u Parizu, i po ulicama grada svjetlosti hodao bosonog...
Avanturisti i hodočasnici nikad ne miruju, a duhovni podvižnici ne prestaju, pripremaju se za nove podvige. Joviša odgovara:
- Izazova nikad dosta. Postavljanje neobičnih ciljeva osvjedočava da sami sebi bismo dovoljni i da oni, u svojoj suštini, predstavljaju – potragu za Bogom...
Nadamo se da je ovaj planinar, hodočasnik i nesalomivi vjernik našao makar zrnce duhovnosti u sebi (i sačuvao ga), koje će mu pomoći da spozna samog sebe i Istinu u samom sebi. To nema u knjigama, ima u duši...