Milorad Labus: Čujte, Srbi

Tuga je jedina riječ s kojom se može odužiti činjenici da jedan razuman čovjek pripada korpusu, koji je spreman da emituje, pomno prati, doživi, a potom i raspreda o nečemu što nosi naziv Veliki brat.

Pjesnički rečeno, toj činjenici se ne treba odužiti, već tužno i otužno otužiti, pokušati zaboraviti, pasti u depresiju, mućnuti glavom, a onda shvatiti da je budalaština najjača energija na svijetu i da ju je nemoguće uništiti.

Nije li bilo dosta toksina s televizije, koja nam nemilice ionako zagorčenu čašu, odavno praznu meda, a punu žuči čini još žučnijom, nije li bilo dosta filovanja ničim, kontaminacije šundom i ništicama, treba li nam i jedan tako Veliki brat, a tako ništavan brat.

Svojevremeno je dr Rodolf Arčibald Rajs, sada već dokazano rođeni mazohista, Sizif protekle, nikada svršene katastrofalne Srpske ere, napisao knjigu, kako je sam rekao malu knjigu - "...hajde dakle, mala knjigo, i vrši svoj zadatak...", ostavljajući srpskom narodu na nauk, poput testamenta redove koji su rijetki pročitali, rjeđi shvatili, a najrjeđi u svoje vijuge uvrstili kao svojevrsni udžbenik. Nijemac iz Badena, kriminalističar, istražilac austrougarskih zločina nad Srbima u Mačvi, očitao je Srbima lekciju, kakvu im nikada nikakvi visoki predstavnici i posmatrači, medijatori i gubernatori velikih sila neće očitati. On je, naime, bio iskren i otvoren, nepotkupljen i neinstruisan, a na samom kraju i dovoljno ciničan da ne zna da će ga upravo zvog tog cinizma, ti isti Srbi stjerati pod tepih nauke, istorije i samosvijesti.

Godine 1928. napisao je tekst, koji je napisan 1941. godine, 1945, 1990, 1995, 2007, sutra, a kao da nije nikad. Bez razlike. Nažalost.

Čemer, jad, dvoličnost, apatija, plitkost srpskog omladinskog korpusa, oličenog u tzv. voditeljima, tzv. ukućanima "Velikog brata", tzv. zadacima, koji su pred njih postavljani, lakše bi se spoznali pročitavši 118 stranica Arčibaldovog testamenta Srbima, nego maltretirajući se gledajući blasfemičnu sapunicu od 100 dana "Velikog brata", incestualnog manijaka, sadiste, vlasnika mana i predatora ljudskih vrlina.

Istovremeno se, naime, prikazivala i hrvatska verzija ovog, pomalo morbidnog, šoua, usmjerenog direktno protiv božje volje, težnje za ljudskom slobodom, privatnošću, intimom, slobodoumljem, altruizmom. I koliko god Dalmatinci, Ličani, Slavonci, Istrani, homo, hetero i metroseksualci iz Hrvatske, frizeri i intelektualci, pokušavali sebe staviti na iskušenje pred višemilionskim audotorijumom u svojoj zemlji i BiH, nisu ni izbliza uspjeli dostići srpski nivo. Nivo svjetskih šampiona u svemu navedenom.

Iskrene emocije, makar one bile i ono malo moguće, dio šou-programa, kvalitetnih glumaca "ukućana", frcale su sa ekrana jedne od hrvatskih televizija. Čarke i nepodnošljivost, klanovske podjele, ponekad da. Ali, morbidna dvoličnost, "ubijenost u pojam", psihička ispranost "ukućana" srbijanskog "Velikog brata", ne, ni izbliza.

Ponašanje srpskih statista u najvećem špijunskom hororu, javno ovjekovječenom u Srbiji, nedolično je, ako ne pomenute televizije, ono makar zdravog razuma.

Uostalom, ko je gledao i još gleda taj šou, ili mu je sve jasno, ili mu nikad ništa neće biti. Ko nije gledao, nije to učinio, jer mu je odavno sve jasno. Ako nije gledao iz drugog razloga, nikada mu ništa neće ni biti jasno.