Epsko-lirska izatkanica

Prije ravno dvadeset godina, pišući u povodu Vojvodićeve antologije srpskih pjesama o Kosovu "Žertveno polje Kosovo", zapisao sam da pjevanje o Kosovu predstavlja veliko traganje za primarnim krikom naroda, što odgovara prvom plaču djeteta.
Kosovski junaci pjevani su kao mjera za one koje Srpkinje još rađale nisu, akoji se stoljećima čekaju. Sve što smo izgubili u Boju na Kosovu spasili smo u pjesmama o Boju na Kosovu. Sve što smo kasnije činili za svoje opstajanje u istoriji činili smo mišlju o Kosovu. A mislili smo po pjesmama. Kosovo nam je bilo mjera naroda, vjekova, slobode i istorije. Ono nam je glavna mjera vremena. Cijelom svijetu je - prije i poslije naše ere - a nama - prije i poslije Kosova.
Dok su drugim narodima biće definisali filozofi, kod Srba su to učinili pjesnici.
U srpskom pjesništvu pjevanje o Kosovu je prva estetska mjera - etalon takoreći. Onaj naš pjesnik koji ne zapjeva o kosovskoj sudbini Srba i nije srpski pjesnik.
I u tom smislu, uz pjevanje koje je prve vrste, kakvo njegovo jeste u svim zbirkama, Momir Vojvodić je najsrpskiji savremeni srpski pjesnik. On svojim pjesmama o Kosovu namiruje i svoju i narodnu sudbinu. Nijednu laku - nijednu izvjesnu. A Momirova sudbina je srpska sudbina. Prikovan je za Prokletije, po njegovom poju "srpski Ararat". Njegovu kosovsku sudbinu obilježile su, ne slučajno, tri toponima.
Rođen je u Ponoševcu, u Metohiji, pred Drugi svjetski rat. Iz Poneševca je4 ponešen, u bježanju, izgonu, preko Prokletija, rodnom mjestu, nepovratno, da bi na ili ispod Prokletija stasao u Morači i da mu se sve u životu pod Moračom.
"Božurova carstvo" je četvrta sveska Vojvodićeve kosovske pjevanije, nakon "Žertvenog polja", "Rebra Prokletija" i "Izlaska Čarnojevića". "Božurova carstvo" je četvrti krak Časnog krsta Vidovdanskog, koga u srpskom pjesništvu nosi više decenija kosovski poet, potpisujući se i četvrtim ocilom oko njega.
One pokušaje da se srpske narodne pjesme o Kosovu slože u jedan ep, Momir Vojvodić je prevazišao ispjevavši svoj ep o Žertvenom polju. A sva četiri toma kosovske pjevanije mogli bi mirne duše nazvati "Momirijada" - Momir i jada kosovska, kojom on namiruje dušu i podiže svoju Kosovsku crkvu, s četiri stupa, na srpskom pjesničkom nebu.
Bio sam česti svjedok velike ljubavi za poeziju Momira Vojvodića, profesora Raška Dimitrijevića, kome je svjetska književnost bila na vrhu jezika, koju je veličanstveno ispovijedao. Profesor Dimitrijević je prije tri decenije smatrao da će mlađani Momir Vojvodić biti jedan od najkarakternijih srpskih pjesnika. Ako onda i nismo shvatili šta je profesor predosjećao, sada vidimo da se profesorovo predosjećanje ostvarilo.
Zato ovo svjedočanstvo i stavljam u bilješku uz ovu Vojvodićevu knjugu koja potpuno ostvaruje proroštvo i očekivanja našeg profesora Raška Dimitrijevića.