Uvažiti nauku i volju naroda

Kada se govori o imenovanju jezika u službenoj upotrebi u Crnoj Gori, onda se to pitanje mora sagledati sa tri aspekta. Prvi je istorijski, drugi lingvistički, a treći demokratski, koji mora uzeti u obzir nedvosmisleno iskazani stav naroda na popisu stanovništva iz 2003. godine.
Kada je o istorijskom aspektu ovog problema riječ, mora se znati da je tokom čitave crnogorske istorije, od vremena Crnojevića do 1918. godine, vladalo mišljenje da su Crnogorci ne samo integralni, nego elitni dio srpskog naroda. To su uvjerenje širili svi crnogorski vladari, pisci, publicisti, istoričari (i domaći i strani).
Stoga se i njihov maternji jezik nije mogao imenovati nikakvim drugim nazivom do njegovom etničkom atribucijom. U sačuvanim izvorima od 18. vijeka do danas, postoji obilje dokaza da su Crnogorci svoj jezik nazivali srpskim, (a nikad "crnogorskim"). Još je Jovan Stefanov Balević (rodom iz Bratonožića), prvi doktor filozofije u Srba, u spisu "Kratak i objektivan opis sadašnjeg stanja Crne Gore", napisanom 1757. godine, istakao da u Crnoj Gori sveštenici uče "čitanje i pisanje na slavenosrpskom jeziku". Njegoš je 1836. na Cetinju štampao "Srpski bukvar", a 1838. "Srpsku gramatiku". Poznate su njegove riječi o svom maternjem jeziku, pa dakle i o jeziku Crnogoraca: "Srpski pišem i zborim/ svakom gromko govorim"/ narodnost mi srbinska,/ um i duša slavjanska" (Kalendar "Danica", 1826, posveta episkopu užičkom, Nikiforu Maksimoviću, o Đurđevdanu 1833). Važan dokument o jeziku Crnogoraca jeste i "Zemljopis Knjaževine Crne Gore za treći razred osnovne škole" iz 1895. U tom izvoru piše da "u Crnoj Gori žive sve sami čisti i pravi Srbi, koji govore srpskim jezikom,". I u "čitanci za drugi razred osnovnijeh škola", izdatoj na Cetinju 1897. stoji: "Mi govorimo srpskijem jezikom... pošto svi ljudi u našem zavičaju govore srpskijem jezikom, to je narod u našem zavičaju srpski". Na Cetinju je 1900. godine objavljena "Srpska gramatika za 3. i 4. razred osnovnijeh škola", koju je sastavio Đuro Špadijer. Na strani sedam te gramatike daje se odgovor na pitanje "šta je to srpska gramatika": "Srpska gramatika je nauka koja nas uči da pravilno srpski govorimo, pišemo i čitamo".
Upotreba izraza srpski jezik, kojim se imenuje jezik Crnogoraca, u crnogorskim pisanim dokumentima od Svetog Petra Cetinjskog do kralja Nikole, i to upravo u službenim spisima, javnim ispravama i udžbenicima, istovremeno je stvarni pokazatelj njihove objektivne nacionalne pripadnosti. Da se u Crnoj Gori srpski jezik tako službeno nazivao od oko 1830. do 1923. i od 1945. do 1960. potvrđuje i dr Milorad Nikčević, jedan od glavnih zagovornika "crnogorskog jezika".
Sa lingvističkog stanovišta, čak ni po Vojislavu Nikčeviću, "crnogorski jezik" nije sistemski poseban jezik. Zato on u svojoj "Gramatici crnogorskog jezika" naglašava da taj "jezik gramatički obrađuje samo kao etno(socio)lingvistički, a ne kao sistemski poseban jezik" (str. 17). Riječ je, dakle, o namjeri da se preimenovanjem srpskog kao lingvističkog jezika konstituiše još jedan "politički jezik" (poput "hrvatskog" i "bosanskog-bošnjačkog" jezika).

"Političarenje"

I na kraju, rezultati popisa stanovništva iz 2003. pokazuju da ubjedljiva većina građana Crne Gore (63, 49 odsto) svoj maternji jezik identifikuje kao srpski. Postavlja se, onda, logičko pitanje: šta je relevantnije - volja većine građana ili volja većine poslanika u parlamentu koja namjerava da suspenduje većinsku volju naroda na popisu? Na osnovu svega rečenog jasno je da je jedino normalno rešenje da srpski bude službeni jezik u Crnoj Gori. Svako drugo stanovište je nenaučno i politikantsko.