Mehmed-paša Sokolović i Don Pedro Ohmučević Grgurić

Mehmed paša Sokolović, rođen je kao Srbin pravoslavac (Bajo, po Dubrovčanima Bajica) u blizini današnjeg gradića Rudog u istočnoj Bosni. Turci su ga oteli u poznatom procesu „danak u krvi“ kada je imao između 16-18 godina, a do tada je učio školu u manastiru Mileševa.

U Carigradu je preveden na islam i obučavan za janičara prilikom čega se pokazao kao izuzetno bistar i sposoban učenik. Brzo je napredovao u službi, pa je tako 1546. godine postavljen za glavnokomandujućeg osmanske ratne mornarice. Na vrhuncu svoje moći 1565. godine postao je veliki vezir, drugi čovjek carstva, odmah iza sultana.

Don Pedro Ohmučević Grgurić je ima sličan uspon u španskoj imperiji. Rođen je u okolini Slanog kod Dubrovnika kao Petar, od oca Ivelje. U španskoj imperiji proslavio se u ratnoj mornarici, naročito poslije bitke kod Lepanta 1571. godine, uzdigavši se do ranga admirala. U svojim nastojanjima da dobije privilegije i plemićki naslov, poslužio se falsifikovanju svoga porijekla predstavljajući sebe kao potomka srednjovjekovne srpske vlasteoske porodice Ohmučević. Zarad toga potrudio se da napravi lažne isprave koje bi posvjedočile njegovo plemićko porijeklo, pa je tako napravio lažne rodoslove i druga dokumenta.

Oba ova, da tako kažemo, odrođena Srbina, ipak su isticali svoje srbsko porijeklo na sličan način, to jeste pozivajući se na srpske srednjovjekovne države. Mehmed-paša Sokolović je govorio za sebe da „potiče od despota Srbije“ kako je rekao Jakopu Ragaconiu. Francuski poslanik u Carigradu Fransoa de Noaj, uz ljutnju je govorio kako Dubrovčani dobro prolaze na Porti, zato što je Sokolović „njihov veliki prijatelj, i to tim pre jer je Srbin i rođen je sasvim blizu grada Dubrovnika“.

Petar Ohmučević se pozivao na tradicije carske Srbije, i to tako što je, španskoj administraciji u Napulju (španska kraljevina je u to vrijeme vladala Napuljem) ponudio falsifikovani grbovnik koji dokazuju slavnu prošlost Dušanovog carstva i roda Ohmučevića. Don Pedro je, za navodnog svoga pretka, isticao ćesara Relju (Hrelju) iz XIV vijeka, koji je bio Dušanov velmoža i umro je bez potomaka, kao monah u manastiru Rila u Bugarskoj 1342. godine. Dakle, Mehmed paša Sokolović se pozivao na srpsku despotovinu a don Pedro na srpsku carevinu.

Svojim radom i uticajem, ova dva znamenita Srbina, uradili su po još jednu značajnu stvar za srpsku istoriju u kulturu. Mehmed-paša Sokolović je za vrijeme svoga uticaja u osmanskom carstvu dozvolio obnovu Pećke patrijaršije 1557. godine, na čije čelo je postavio svoga rođaka Makarija Sokolovića. Pećka patrijaršija odigraće nezamjenljivu ulogu u borbi za očuvanje srbskog identiteta i duhovnosti, pa je tako i uloga Mehmeda Sokolovića, bez obzira, bilo da je vođena interesom ili osjećajem pripadnosti srbskom narodu, velika i vođena nevidljivim istorijskim nitima u neku ruku predodređena.

Sa druge strane, don Petar Ohmučević, sa svojim izmišljenim grbovnikom Dušanovog carstva, pokrenuće čitavu tzv. ilirsku heraldiku, kojom će se koristiti i mnoge istorijske ličnosti i narodni pokreti nakon Ohmučevića. Kroz ilirsku heraldiku živiće i tradicije srpske srednjovjekovne državnosti, kojom će se služiti srbski ali i hrvatski narodni pokreti.

Ilirska heraldika koju je započeo Petar Ohmučević, imaće veliki uticaj i na srpske ustanike u Prvom srbskom ustanku, u čijim se simbolima oslikavao ideološki obrazac istorijskog kontinuiteta sa srednjovjekovnom Srbijom, konstruisan još u ilirskoj heraldici.

Tako su ove dvije istorijske ličnosti, daleko od svog naroda napredovale u tuđim imperijama i živjeli u tuđim kulturama, ali svoj identitet nisu mogli da izbrišu, a identitet nije samo isticanje svoga narodnog imena.

Autor: Boris Radaković,
Frontal