Biznis za zamajavanje gladnog naroda
Između dva antipoda, Egzita i Guče, koji pružaju potencijalno šizoidnu sliku savremene srpske kulture, postoji još čitav niz festivala koji balansiraju između provincijalizma i spektakla.
Dok ljuti protivnici Egzita nazivaju ovu manifestaciju „paradom narkomanije“, još ljući protivnici Guče kvalifikuju ovaj festival kao „paradu pijanstva, kiča i neukusa“, čak i kao „sociopatološki fenomen koji treba zabraniti ustavom“.
Izmeću ovih ekstremnih stavova često se zaboravlja da je Egzit ponikao u kultivisanoj energiji sa dunavske plaže, koja je doprinjela političkim promjenama 2000. godine, u buntu i revoltu zbog kulturnog geta u kome se Srbija nalazila devedesetih, ali se stiče utisak da je ta energija s godinama iščezla. S druge strane, Guča je izrasla iz jednog skromnog vašara, ali je u tom izrastanju, nažalost, prednost dala roštilju, trbušnom plesu po stolovima i razularenom ponašanju posjetilaca na uštrb bilo kakve estetike. Neki su iskreno uvređeni što se igranje po stolovima, davljenje u vrućoj prasetini i pijanstvo do povraćanja (čitaj Guča), naziva srbskim brendom i protura kao originalni srbski identitet, čiju promociju država uveliko pomaže, a mediji prate u delirijumu. S druge strane, neki kažu da je na Egzitu lakše kupiti narkotike nego pljeskavicu, pa u tom smislu pre glasaju za sirote prasiće i volove koji završe na ražnju u Guči za vrijeme festivala.
.jpg)
![]()
– Pitanje je da li išta od tih pojedenih pljeskavica i popijenih piva stigne u džepove lokalnog stanovništva – kaže Vladislava Vojnović, scenarista i pjesnik. – Festivalski turizam je ozbiljan vid turizma i dobro organizovana takozvana infrastruktura može biti ozbiljna finansijska infuzija za vanbeogradske dijelove zemlje.Lično, nemam ništa protiv postojanja svih varijeteta ljetnih zabava za sve profile publike željne muzike i „šizenja“. Stvar je, naravno, i ekonomske prirode, pa i Egzit i Guča sasvim lijepo prihoduju od stranaca, bez obzira na to da li bi gosti urbanu ili etno-zabavu na divljem Balkanu. Međutim, dešava se ponekad da lokalno stanovništvo, bilo zbog neznanja,bilo zbog kojekakvih nesuglasica, nije u stanju da samo organizuje neki festival, pa onda opet sve ode drugima koji su došli sa strane. To je tužno, ali je i prirodno u divljim uslovima liberalnog kapitalizma.
Nebojša Bradić, pozorišni reditelj, kaže da su Egzit i Guča svojim uspjesima, prevashodno brojem posjetilaca, nametnuli neka nova pravila i da se, sudeći prema prihodima, broju sponzora koji su zainteresovani za podršku i medijima koji se takmiče za njihovu naklonost, potvrđuju kao samoodržive komercijalne manifestacije.

Svet za nas najviše zna zahvaljujući „fami“ ova dva festivala, priznaje i Ivana Hadži-Popović, pisac, ali i dodaje:
– Prošle godine, na ulici me je presreo neki Francuz pitajući kako da pronađe hotel i razdragano mi hvalio Guču kao nešto neviđeno i nevjerovatno. Da, ona može da se smatra ukusom i mirisom ovog podneblja. Samo, sjećam se da se za vreme bombardovanja jedan strani novinar, koji je gledao Kusturičine filmove, čudio kako mi uopšte čujemo sirene uz tolike trube! Egzit je nešto drugo, druga generacija, avangarda, veoma politički podržana. Ipak, bojim se da je naličje tog muzičkog spektakla nešto ne toliko spektakularno – droga!
Ivana Kronja, teoretičar medija i filma, kaže da je njen generalni utisak da je kulturna i muzička scena razuđena u više paralelnih svjetova, da postoji napor da se kulturni događaji u domenu zabave organizuju po tržišnom principu.
– Mene bi tu najviše zabrinula uniformnost organizacije svakog muzičkog spektakla kao vašara, bez obzira na žanrovske razlike. Mislim da je uzrok tome neprofilisano kulturno tržište, u kome nema dovoljno uslova za negovanje kvalitetnijih umjetničkih formi, a koje bi istovremeno bile i popularne, to jest namjenjene široj publici, pa se lako pada u komercijalizaciju i kič, bez obzira na vrstu muzičkog programa – dodaje Kronja.
.jpg)
Prema riječima Ivane Hadži-Popović, fenomen festivalizacije Srbije spada pod floskulu „hljeba i igara“ iz doba propasti Rimskog carstva.
S jedne strane, to je zamajavanje gladnog i umornog naroda, kaže ona, a s druge, za organizatore to je biznis. U ovako maloj državi, festivala i festivalčića ima mnogo, nagrada takođe ima mnogo i pri tom se unapred zna ko će da ih dobije. Nema iznenađenja, a pobjeda ne znači ništa, ilustruje ona.
Svoje manifestacije imaju filmski radnici, pozorišni umjetnici, likovni stvaraoci, pisci...
– Organizujem nekoliko književnih festivala i obično (u dopisu ministarstvima raznih nivoa) napišem da „oni predstavljaju visoki komunikacijski čin među pjesničkim jezicima“, ma šta to značilo. A nešto, možda, i znači! – kaže Laslo Blašković, pisac, koji tvrdi da nikada nije bio na Egzitu, jer je u to doba obično na moru ili u dubokoj melanholiji, a da u Guču ne bi išao ni da mu plate.
Gordana Popović
- Izvor
- Frontal.RS
- Politika/ www.frontal.RS
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Moskva mora da izoštri nuklearno odvraćanje, revidira doktrinu i porazi Kijev kako bi sprečila širi rat sa Zapadom i silama NATO-a...
Izraelski špijuni po narudžbini mešali su se u izbore na Kipru i u Sloveniji...
Čini se da se moć Ukrajine menja iza kulisa...
Ono što su SAD i Izrael videli kao brzu kampanju, Iran vidi kao borbu za opstanak. Troškovi rastu, a kraj se ne nazire....
Analizirajući razloge rastuće globalne tenzije poslednjih godina, ne može da se ne obrati pažnja na dosledan niz odluka političkih elita zapadnih država koje su dovele do degradacije režima kontrole...
Posle dana „šatl diplomatije“ sa Kijevom, Vašington ide direktno u Moskvu – zaobilazeći EU i proveravajući koliko Zelenski može da se odupre američkom pritisku dok se linija fronta urušava....
Ostale novosti iz rubrike »








