Politička pozadina nove kampanje protiv Srbije

 Medijska eksploatacija navodnog slučaja „Srbija i SPC protiv Crne Gore“ pred Sudom za ljudska prava u Strazburu – realizuje se punom snagom i u punom obimu već nekoliko dana. To je bila udarna vijest u svim provladinim medijima i u „nezavisnom“ dnevnom listu preko kojeg se „slučaj“ i plasirao. Čudno je u svemu ovome otkud toliko međusobnog povjerenja između „nezavisnog dnevnika“ i anonimnog izvora iz Vlade Crne Gore. Kako je moguće da „nezavisni dnevnik“ stane iza cijele konstrukcije zasnovane na neistini da se Srbija pridružila tužbi, ne provjeravajući navode anonimnog izvora iz Vlade? Još čudnije je što to međusobno povjerenje već dugo traje uprkos otvorenoj „svađi“ i prepucavanjima.  

Upravo preko „nezavisnog dnevnika“ koji je veoma kritičan prema bivšem premijeru s vremena na vrijeme lansiraju se ovakvi „slučajevi“ u kojima se sa pozicija crnogorskog nacionalizma plasiraju povjerljive informacije iz vladinih izvora o ugroženosti od strane Srbije. Na taj način, preko kritički nastrojenog medija želi se postići efekat uvjerljivosti plasiranih navoda, a potom se preko svih ostalih medija „slučaj“ širi na udarna mjesta i postižu osnovni unutarpolitički i spoljnopolitički ciljevi kampanje. Ovog puta, rekao bih, to su sljedeći ciljevi:  

1. Untarpolitički: a) skretanje pažnje sa socijalnih tenzija, organizovanog kriminala i korupcije na spoljnog neprijatelja. b) preko Srbije se vrše međusobna razračunavanje unutar DPS i unutar vladajuće koalicije. Agresivna manjina u DPS-u zajedno sa predsednikom SDP proziva predsjednika Crne Gore i „kolebljivce“ zbog mekog odnosa prema „neprijatelju“ i poziva ih da se pridruže državnom nacionalističkom projektu stvaranja potpuno novog identiteta oslobođenog srbskih primjesa.  

2. Spoljnopolitički ciljevi: da se postignu kolateralne koristi time što bi se Crnoj Gori iz političkih razloga pružila prilika da brže napreduje u NATO integracijama. Osnovni politički razlog da se to učini bila bi želja da se Crna Gora otrgne od „pretenzija“ Srbije i potencijalnog uvlačenja u sukobe i nestabilnosti u regionu (Sjever Kosova, vehabizam u BiH i Sandžaku).  

A možda sam ja samo umislio? I svi oko mene...  

Ipak, samo dan posle objavljivanja teksta STRATEGIJA MANIPULACIJE STANOVNIŠTVOM PUTEM MASOVNIH MEDIJA desilo se upravo ono o čemu su pisali Noam Čomski i Nikola Milanković. Nije isključeno da ih je upravo taj tekst inspirisao. Da se podsjetimo dvije ključne tačke:  

1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Pažnja javnosti preusmjerena je sa važnih problema na nepostojeće.

Umjesto da odgovore na brojne konkretne socijalne i ekonomske probleme pažnja se preusmjerila na apstraktne „globalne ekonomske izazove“ i na „duhovno utemeljenje. Poniženim i osiromašenim građanima pažnja se preusmjerava na patriotizam i nacionalno dostojanstvo raspirivanjem emocija različitog naboja. Tada je rečeno da je „za očekivati da se priča o spoljnjoj ugroženosti pojača kako se budu pojačavale socijalne tenzije“. I to se upravo desilo. Pažnja je preusmjerena na provjerenog „neprijatelja“  

2) STVARANJE PROBLEMA

Taj metod Čomski je nazvao "problem-reagovanje-rješenje". Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagovao na njega. I to se desilo stvaranjem slučaja „Srbija i SPC protiv Crne Gore“. Da se politički oponenti, mediji i građani ne bi bavili konkretnim problemima korupcije, kriminala ili socijalnih tenzija - medijski se kreirao fiktivni problem „spoljne ugroženost“. Onda se oni koji su izmislili problem retorički uspješno suprotstavljaju nepostojećoj opasnosti umjesto da odgovaraju na opravdane kritike i da rješavaju stvarne probleme.  

Šta će tek biti kad dođe do prave kampanje...