Rusija će slomiti kičmu velike Albanije
Kada je 2011. godine, tadašnji predsednik Srbije, Boris Tadić rekao da „Srbija ideju o stvaranju velike Albanije smatra opasnom, ali bi mogla sa tim da živi, ako bi postojala sporazumna rešenja“ (1), političke stranke i građani, burno su reagovali protiv te izjave, dok je u srbskom parlamentu podneta interpelacija usmerena na obaranje vlade, na koju Mirko Cvetković i njegovi ministri, kršeći Ustav nikad nisu odgovorili. Sa druge strane, kada je nova vlada naprednjaka i socijalista kršeći Ustav prihvatila sve što je Tadićeva vlast dogovorila sa Prištinom i otišla nekoliko koraka dalje, čak i do toga da uspostavi granicu, a premijer Dačić ponudi svom partneru u razgovorima Tačiju, pravosnažno osuđenom za najteža krivična dela, stolicu u UN, ukoliko to bude „deo sveobuhvatnog sporazuma“(2), građani Srbije su zanemeli. Upravo oni političari koji su u predizbornoj kampanji Srbima na Kosovu i Metohiji obećavali da će do kraja braniti teritorijalni integritet Srbije i da će odbaciti do tada postignute sporazume Beograda i Prištine,(3) krenuli su dalje putem njihovih prethodnika, koji je zacrtao Vašington – ka stvaranju velike Albanije.
U preambuli najvišeg pravnog akta – Ustava Republike Srbije jasno i nedvosmisleno je izražena volja građana sledećim rečima: „polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima, građani Srbije donose Ustav Republike Srbije.“
Prilikom stupanja na dužnost, predsednik Republike, pred Narodnom skupštinom polaže zakletvu koja glasi:
„Zaklinjem se da ću sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo, kao i ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, poštovanju i odbrani Ustava i zakona, očuvanju mira i blagostanja svih građana Republike Srbije i da ću savesno i odgovorno ispunjavati sve svoje dužnosti.“
Međutim nije samo pozitivno pravo Srbije to koje potvrđuje njen suverenitet na Kosovu i Metohiji, tu su i najvažnija međunarodna akta. Svima poznata Rezolucija Saveta bezbednosti UN 1244 prvenstveno se odnosi na ranije rezolucije Saveta bezbednosti broj 1160, 1199 i 1203, iz 1998. godine. Rezolucija br. 1160 sadrži izjavu priznanja i jemstva suvereniteta i teritorijalne celovitosti Savezne Republike Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore od strane Ujedinjenih nacija. U njoj se posebno ističe da Savet bezbednosti „Potvrđuje privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije…“ Ista izjava je ponovljena u rezolucijama 1199 i 1203 iz 1998. godine, dok se u Rezoluciji 1244 iz 1999. još izričitije se kaže da Savet bezbednosti „iznova potvrđuje privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i drugih država u regionu, u skladu sa Helsinškim završnim aktom i Aneksom 2.“ (4)
Međutim, republička vlada, kako ona bivša Cvetkovićeva, tako i ova sadašnja Dačićeva je ulaskom u direktne pregovore, završene sporazumima sa šiptarskim separatistima, protivustavno započela faktičko priznanje nezavisnosti Kosova i Metohije. U sporazumima koji je postigla prethodna vlada, (5), a sadašnja prihvatila, za administrativnu liniju prema KiM upotrebljava se reč „granica“. KiM pod kontrolom šiptarskih terorista i trgovaca ljudskim organima i Srbija su prema ovom sporazumu ravnopravne strane, što znači da su subjekti međunarodnih odnosa tj. države. Prema tim sporazumima stanovnici svake strane treba da budu u mogućnosti da slobodno putuju u okviru ili preko teritorije druge strane. Ovakvu formulaciju mogu da propišu i dogovore samo suvereni činioci međunarodnog prava i međunarodnih odnosa tj. države. U sporazumima se preciziraju i prava „građana obe strane.“ Svaka strana će preduzeti sve mere da omogući građanima druge strane da putuju neometano preko i kroz teritoriju druge strane koristeći vozačke dozvole koje su izdale njihovi matični organi. Na ovaj način se još jednom potvrđuje da republička vlada faktički priznaje Kosovo i Metohiju kao nezavisnu državu. Ko priznaje neki dokument, priznaje i organ tj. instituciju koja ga je donela.
Šiptari su ovim sporazumima čak dobili pravo da u ličnim dokumentima menjaju prezimena Srba i njihovo državljanstvo. Srbska prezimena se nakon sporazuma u novim dokumentima zvršavaju na „i“ dok je srbsko državljanstvo preformulisano u „kosovsko“. (6) Na ovaj način, zvanični Beograd je prihvatio nasilnu asimilaciju Srba, što predstavlja zločin protiv čovečnosti jer se silom menja etnička slika i omogućava dominacija jedne etničke grupe nad drugom.
Da ultimatumima i poniženjima iz Brisela nema kraja dokazao je i ovlašćeni predstavnik vlade naprednjaka i socijalista, Dejan Pavićević koji je u ime Republike Srbije kršeći Ustav prihvatio sporazum o integrisanom upravljanju granicom. (7) Sporazum nije formalno potpisan, ali je Pavićević u ime vlade poslao u Brisel pisane garancije njegovog prihvatanja što ima isti značaj kao da je dokument potpisan. Nakon toga Dačićeva i Vučićeva vlada ide još dalje i najavljuje da će Dejan Pavićević biti oficir za vezu Srbije u Prištini, što je začetak diplomatskih misija nezavisnih država. (8 )
Kao kruna svega, prozapadni mediji su najavili susret „dvoje predsednika“ Tomislava Nikolića i NATO marionete Jahjage u Briselu pod pokroviteljstvom EU. (9) Cilj ovih razgovora je „normalizacija odnosa“ a u stvari konačan čin faktičkog priznanja nezavisnosti KiM, susretom „šefova država“. U istoriji međunarodnih odnosa i međunarodnom pravu je poznato da susret šefova država ujedno predstavlja i faktičko priznanje tih zemalja, ukoliko do tada nisu međusobno priznate. SAD su faktički priznale Kinu, kada je 1972. godine Nikson zvanično doputovao u Peking i imao susrete na najvišem nivou, iako Vašington pre toga nije usvojio deklaraciju o priznanju.
Da situacija bude još gora, Zapad primorava Srbiju, a zvanični Beograd pristaje na dogovor sa najvećim kriminalcima i zločincima u Evropi danas – onima koji i dalje provode genocid nad Srbima, brišu sve tragove tog drevnog naroda na KiM, a umešani su u terorizam, trgovinu ljudskim organima, trgovinu narkoticima, svirepa ubistva itd.
U situaciji u kojoj zvanični Beograd prihvata i potpomaže Zapadu u stvaranju velike Albanije, postavlja se pitanje kakvu strategiju Rusija može da primeni u Srbiji. Pre svega Moskva treba da prihvati činjenicu da Srbija nije nezavisna država, sa nezavisnom vladom, već zemlja čiji je suverenitet ozbiljno ograničen uticajem i strategijom Vašingtona i Brisela, do te mere da srbskom narodu preti nestanak ukoliko nastavi da ide tim putem. Nastup SAD i EU u Srbiji nije mnogo drugačiji od Titove politike slabljenja „dominantnog naroda“ i fragmentacije Srbije. Uostalom taj pitomac austrougarskog obaveštajnog centra u Pečuju je i delovao u skladu sa tim ciljem i zadacima dobijenim na Zapadu.
Kao i ranije u istoriji Rusija može u svojoj balkanskoj strategiji da nastupi kao sila zaštitnica, koja će ovaj put u odsustvu međunarodnih ugovora koji joj garantuju taj status, insistirati na poštovanju najznačajnijih, opštih akata u međunarodnom pravu i zaštiti Srba. U UN ne može da bude priznata, bez obzira na eventualni pozitivan stav zvaničnog Beograda, tvorevenina koja je izvršila genocid nad srbskim narodom i koja uz pomoć SAD i EU srpsku istoriju i kulturnu baštinu pretvara u „kosovarsku“ jer to očigledno nije po „međunarodnim standardima“. Moskva bi trebala i dalje da insistira na potpunom rasvetljavanju, trgovine ljudskim organima otetih Srba, terorizma, trgovine narkoticima i drugih teških zločina koji su činili i čine Šiptari, kao i okolnosti u kojima su Srbi danas jedini narod u Evropi koji živi u getima i to u 21. veku. Postojanje tajnih zatvora CIA u „Bondstilu“ u kojem se čak i po izveštaju Evropskog parlamenta muče oteti ljudi, predstavlja osnov za istragu usmerenu protiv onih čiji je projekat velika Albanija – SAD, VB i Nemačke (EU). Moskva ima sva prava da raskrinkava pljačkanje srbskih prirodnih resursa na KiM, koje se dešava pod pokroviteljstvom NATO i EU. Posledice NATO agresije i njihov osiromašeni uranijum, ali i hemijski i biološki otrovi koje su koristili u agresiji na SRJ, sve više ugrožavaju zdravlje građana Srbije, ali predstavljaju i opasnost za ceo region, te bi razmatranje te teme trebalo pokrenuti na međunarodnom nivou. Genocid nad Srbima koji se i danas provodi na KiM – proterivanje Srba, njihovo pretvaranje u „kosovare“ i pretvaranje srpske kulturne baštine u „kosovarsku“ je prilika za Moskvu da traži nove načine za zaštitu srbskog naroda. Ruska strategija treba da bude usmerena na poništavanje rezultata koje je Zapad postigao u srbskim zemljama, izvršenjem brutalne agresije i kršenjem imperativnih normi međunarodnog prava.
Na kraju i suštinski Rusija treba polako da teži stvaranju novog balkanskog saveza – saveza država ugroženih projektom nezavisnog KiM. Budući da su SAD i EU kao ulog na sto stavili veliku Albaniju, novi balkanski savez treba Srbima da omogućiti u jednom trenutku, da jednom za svagda, reše pitanje tog projekta Zapada, ali ne u Prištini i na Košarama, već u Tirani.
Ovakva balkanska strategija Moskve, pre Vladimira Putina bila je nemoguća, ali pod njegovim vođstvom, možemo da budemo sigurni da se Rusija neće pomiriti sa pretvaranjem Srbije u malu, a Albanije u veliku državu.
—————————————————————–
(4) Prof. dr. Panajotis Haritos, Status Kosova i Metohije prema međunarodnom pravu.
(5) Vidi sporazum od 02.jula 2011. godine.
Izvor teksta: https://svisrbisveta.org/saradnja-sa-svetom/rusija-ce-slomiti-kicmu-velike-albanije/#ixzz2M6AtVROo
- Izvor
- Svi Srbi Sveta
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Moskva mora da izoštri nuklearno odvraćanje, revidira doktrinu i porazi Kijev kako bi sprečila širi rat sa Zapadom i silama NATO-a...
Izraelski špijuni po narudžbini mešali su se u izbore na Kipru i u Sloveniji...
Čini se da se moć Ukrajine menja iza kulisa...
Ono što su SAD i Izrael videli kao brzu kampanju, Iran vidi kao borbu za opstanak. Troškovi rastu, a kraj se ne nazire....
Analizirajući razloge rastuće globalne tenzije poslednjih godina, ne može da se ne obrati pažnja na dosledan niz odluka političkih elita zapadnih država koje su dovele do degradacije režima kontrole...
Posle dana „šatl diplomatije“ sa Kijevom, Vašington ide direktno u Moskvu – zaobilazeći EU i proveravajući koliko Zelenski može da se odupre američkom pritisku dok se linija fronta urušava....
Ostale novosti iz rubrike »


















