...EFENDIJA, TI NE UGONETA...

 Poštovani čitaoci, pred vama je deseti broj našeg i vašeg časopisa, a sva dosadašnja borba bila je protiva laži i falsifikata. Mi smo časopis Srba Limske doline, a time i svih srbskih udruženja koja djeluju na njenom području. Ovih dana, tačnije 18. jula, oglasio se efendija reis islamske zajednice Crne Gore Rifat Fejzić. Napao je  Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca Berane. Izrekao  je kako je najveća nagrada beranske opštine otišla u ruke Udruženju čiji su pripadnici u periodu od 1912. do 1918. godine ubijali stanovnike islamske vjeroispovijesti na sjeveru Crne Gore. ''Od 1912. do 1918. godine desili su se najstrašniji zločini nad muslimanskim stanovništvom na sjeveru Crne Gore. Preko hiljadu ljudi u Plavu i Gusinju ubijeno je, a kompletan gusinjski kraj je pokršten''. Nije se efendija sjetio ''Gorskog vijenca'' i Petra II Petrovića Njegoša koji zapisa ''...Efendija, ti ne ugoneta, oko šta se ovo okupilo, no si s kraja počeo tanjega,...''. Nije se dosjetio da se postidi čina što je vjeru tuđinsku (okupatorsku) primio (Njegoš ga je trajno opomenuo ''poturči se plahi i lakomi, mlijeko ih srbsko razgubalo...''), već bi da izmišlja zločine umjesto da objasni narodu šta su Turci činili Srbima kroz vjekove, da kaže poneku sitnicu iz istorijskog pamćenja ovog naroda, na primjer kako su Turci  zaveli strahovit okupatorski režim nad Srbima da bi prisilili Srbe na opštu islamizaciju kako bi bezbjedno trajno ostali na Balkanu. Turci su Srbima ukinuli sva ljudska i nacionalna prava: slobodu kretanja, slobodu odijevanja – nošenje nove, svečane odjeće, nakita i ukrasa, čak određenih boja, prâvo na izgradnju i popravku kuća i crkava od tvrdog materijala, zabranili su srpske običaje, glasno pjevanje, zvonjavu crkvenih zvona, jahanje osedlanih konja, ukinuli su prâvo na nepokretnu imovinu, uveli su glavarinu, porez na mrtve, na dimnjak, na stoku, pčele, pri susretu sa Turcima Srbi su morali da sjašu da se sklone s puta i pognute glave stanu u poniznoj pozi, nisu smjeli da gledaju Turke u lice, obavezali ih na kuluk bez nadokanade sa svojom hranom, svojom stokom i svojim alatom… Što je duže trajala turska okupacija to su bile sve brojniji i novi turski nameti, Turci su nastojali da što više ponize Srbe, da im ubiju dušu i prisile ih na islam. Poturčavanjem Srbima su prestajale sve dažbine i nameti, dobijali su nekretnine, čitluke, na kojima su radili pravoslavni Srbi uz nadoknadu samo koliko da se prehrane i ne pomru od gladi, da održe goli život, a često nisu imali ni toliko. Najstrašniji je bio porez na potomstvo, ''danak u krvi'', kojim su Turci svake četvrte godine odvodili u Tursku najbolje srpske dječake i djevojčice, poturčavali ih, od dječaka stvarali janičare, a djevojčice dijelili turskim haremima. Srbi su se turčili ili bježali sa porodicama u planine.