BiH bez uporišta

Posjeta ministara vanjskih poslova Francuske, Češke i Švedske (kao predstavnika donedavne, sadašnje i buduće predsjedavajuće države Ev­ropskoj uniji), po svemu sudeći, tek je bila puki politički estradni nastup. Umjesto da rezultira nekom vrstom inspekcijskog izvještaja koji bi evropskom savezu pomogao u domišljanju strategije za Bosnu i Hercegovinu, boravak Bernarda Kouchnera, Karela Schwarzenberga i Carla Bildta sveden je na isprazne apele i formalistička obećanja u ime EU, s pogrešnim tumačenjem stanja u zemlji i podržavanjem logike stalnog pregovaranja o opstanku države BiH.   

Ako je ovo odgovor na poruku predsjednika SAD-a Baracka Obame EU da ne zaboravi zapadni Balkan, onda će se potvrditi priča da Evropa ne umije riješiti nijedan suštinski problem bez SAD-a. Pojačan interes u SAD-u za BiH iskazan je raspravama u Helsinškom komitetu za ljudska prava u Kongresu i Institutu za mir (USIP) u Washingtonu. U opticaju je i ideja da SAD na ovom prostoru budu aktivnije angažovane putem posebnog izaslanika američkog predsjednika.

To je uznemirilo duhove u EU zbog bojazni da bi moglo doći do stanja u kojem bi SAD ponovo bile dominantne u regiji umjesto da jača uloga evropskog saveza. A zašto EU dosad nije izgradila lidersku poziciju na ovim prostorima?

I premijer RS-a Milorad Dodik (i iz vrlo ličnih razloga) usprotivio se postavljanju specijalnog izaslanika SAD-a, jer, kao, rješenja treba tražiti u okviru domaćih institucija vlasti, uputivši svojevrsnu prijetnju Vašingtonu: “Računam na racionalnost američke administracije. Ako bi se Amerika odlučila na drugačiji pristup, oni koji to urade, moraće da podijele sudbinu uspjeha i neuspjeha takvog jednog izbora.”

O rješavanju problema unutar sistema vlasti govori onaj koji stalno drži bh. drž­avu pod ucjenom, onaj koji parališe središnje državne organe i blokira proces integracije BiH u EU i NATO. To govori onaj koji je prihvatio rad na ustavnim promjenama u Parlamentu BiH, pa poručio da odustaje.

Lijek za bolest bh. države nije moguć s pogrešnom dijagnozom. I sa američke i sa evropske strane se barata floskulom da je osnovni problem neslaganje nacionalnih lidera, ili, kako to formuliše Kouchner: “Stalno nepovjerenje između dužnosnika tri konstitutivna naroda.” Osnovni problem je to što - zbog nakaradnog ustavnog sistema - većinom, koja hoće bh. državu, vlada manjina koja je osporava, a oličena je (ne samo) u Dodiku.

Kouchner kaže: “Neć­e­mo prihvatiti da iko ugrožava mir, stabilnost i integritet BiH.” To ugrožavanje postoji jer je Mirovni sporazum (Dejton-Pariz) dozvolio ostanak politike, i unutar sistema vladanja, koja u biti negira bh. državu. Otud je nužno uspostaviti ustavnu supremaciju države nad teritorijalnim jedinicama (sada je obrnut odnos), podrazumijevajući najviše demokratske standarde u uređenju odnosa među građanima i zaštiti ljudskih prava.

Tri šefa diplomatije pozivaju na potrebu dogovora entiteta. Time se podržava stav da je BiH nastala u Dejtonu-Parizu ugovorom dva entiteta, pa je prije, kao, nije ni bilo, a ne mora je ni biti. To je podrška politici koja već devetnaestu godinu hoće da dokaže neosnovanost i nemogućnost postojanja bh. države.    

Bh. država nema ustavno uporište, ne može da se ostvaruje kao država. Ovlaštenja visokog predstavnika su uspostavljena da bi se pokušao nadoknaditi taj organski hendikep. To nije rješenje. Strateška je greška što ukidanje OHR-a nije uslovljeno donošenjem ustavne reforme kako bi BiH bila osposobljena kao država koja može odgovoriti obavezama prema građanima i u međunarodnim odnosima.

SAD i EU imaju mogućnosti da udruženo učine da dođe do takvog političkog zaokreta u BiH. Bude li ugašen OHR bez odgovarajuće ustavne reorganizacije BiH, prijeti novi (krvavi) haos. Samo zajedničkim radom SAD-a i EU u BiH  može doći do konsolidacije bh. države i njenog osposobljavanja za ulazak u NATO i EU.     

Istodobno, odgovornost je političara, što se kunu u bh. državu i njenu evroatlantsku perspektivu, da kroz pritisak unutar središnjih državnih organa dnevno izvode na čistac one koji su protiv konsolidacije bh. države na njenom putu ka EU i NATO-u.