Pisanje uz vjetar

Piše: dr Nenad Stevandić

Mediji u 21 vijeku su postali samo instrumenti za globalističke projekte kontrole uma. Nekada su imali i informativnu i edukativnu funkciju, a danas se završava posao gdje mediji treba da budu fabrike sa malo zaposlenih, a puno finalnih produkata, koji treba da ostvare tzv. „proizvodnnju saglasnosti“(ove dve riječi je lansirao N.Čomski).

Dakle, mediji treba da obrade narod u interesu političkih elita (čitaj vlasti). CNN to radi na velikoj svjetskoj pozornici, a prate Rusija Danas, Al Džazira i tako dalje... Manje pozornice imaju manje medijske magnate i tako do najsitnijih igrača za proizvodnju saglasnosti. Npr. do Derventskog lista.

Mi smo nijemi i nemoćni svjedoci ovih procesa, koji sa demokratskim običajima i civilizacijskim dostignućima, a pogotovo pravima čovjeka utemeljenim evropskim konvencijama ili poveljama UN, nemaju ama baš ništa. Osim vještih i ciničnih oblandi, čija je svrha da opravdaju surovu i nemilosrdnu realnost. A ona se eto mora prihvatiti. Ćuti trpi ne talasaj i uklopi se postaje jedina mogućnost a nekima i moto.

Treba reći da se čak istovremeno koriste potpuno ista opravdanja za potpuno različite događaje. Npr. kosovski parlament se instruiše i pozove, a na kraju podrži u proglašenju nezavisnosti; a Republici Srbskoj se prjeti ukidanjem za sličnu, samo mnogo, mnogo manju mjeru.

Jednako se podrži referendum u Crnoj Gori gdje se poziva na razdvajanje jednog ili dva slična naroda iste vjere i običaja, a Republici Srbskoj se isto pravo, koje čak nema ni prizvuk nezavisnosti, već paradoksalno ali tačno, odbrane statusa u zajedničkoj BIH, uskrati. Bez obzira što u BIH žive različiti narodi i vjere.

Majkl Parenti sjajno navodi da mediji predstavljaju transmisiju moći i interesa sa ciljem da postanu dio sistema. To se kod nas, u našem malo mirko-sistemu Republike Srpske, skoro pa ostvarilo. Sliku kvare sponzorisani mediji velikih sistema i regionalnih kompanija, odnosno država.

U velikom globalističkom svijetu je ova tužna istina nešto što se podrazumjeva i o čemu se ne raspravlja. Zato su paradoksi u suštini pravila, a ugnjetavači i zločinci nedodirljivi ukoliko se sa njima štite krupni interesi. Očigledan primjer je medijsko predstavljanje Saudijske Arabije, domovine Bin Ladena u vlasništvu bogatih prinčeva.

U toj Saudijskoj Arabiji vlada najnedemokratskiji apsolutistički trežim porodičnog tipa, gdje je demokratija bukvalno zabranjena. Žao mi onog jadnog Gadafija, koji je za navedeni režim primjer pristojnosti i poštenja. Ko u Saudijskoj Arabiji samo spomene kritiku vlasti porodičnog kraljevstva, biva odmah utamničen ili nestao, ili protjeran ako nije državljanin.

I nema Amnesti internešenel nikakvih primjedbi, ćuti UN, EU i brojne organizacije koje se bave promovisanjem demokratskih trendova, ljudskih prava, prava na različitost, homoseksualizam, seksualne slobode, a o transparensi-poštenje organizacijama, da i ne govorimo.

Sjaj ove mondensko-turističke, odnosno globalističko-porodične diktature, ili derstinacije, sposoban je da svojim novcem i moći sve, ama baš sve, zasjeni (čitaj kupi) ako je to u skladu sa krupnim interesom krupnih igrača. A zna se ko su krupni igrači.

Zato CNN snima prekrasne reklame o Dubaiu, a engleski sportski klubovi reklamiraju saudijske avioprevoznike. Na teniske terene u Dubaiu, zato padaju samo teniske i druge loptice džet set i fensi svijeta, a na terene u Tripoliju padaju bombe. I to ubilački i surovo kao na Beograd 1941. i 1999. godine. Velikim igračima je važnija, a bogami i vrijednija, libijska nafta - od libijske krvi.

Zašto ovo pišem uz vjetar?

Pa moram da priznam da me ponekad (između dva prezira) inspirišu sitne domaće globalističke duše, koje na sva usta i za dobre pare hvale globalističko licemjerje (i da prostite svinjarije), tako što najprizemnije osporavaju i satanizuju svaku nacionalnu misao.

Ostalo pogodite, odnosno zaključite sami...