Marko Šikuljak: Saradnja sa Srbijom malo u blokadi, malo u romingu

Njoj uz rame su ekonomski napredak i očuvanje Srpske, i baš kao i ova druga stavka uopšte se ne elaborira niti se konkretizuje. Kažeš da si za očuvanje Srpske i za saradnju sa Srbijom, i dovoljno. Baš kao i sve što je predviđeno da bude fraza, i saradnja sa Srbijom postoji samo na riječima.

Poslednje kvalitetno ulaganje iz Srbije bilo je otvaranje Hemofarma u Banjoj Luci. Bilo je nekih ulaganja koja su poput ovog na liniji porijekla vlasnika iz RS, kao što je Svislajon u Trebinju, ali ih je teško računati u uspješne, imajuću u vidu poslednja dugovanja na ime poreza. Kupovina trgovinskih lanaca i privatizacija Telekoma nije ulaganje (za Srpsku) već promjena vlasništva.

Poslednje spomenuto je posebno znakovito kad je u pitanju saradnja. Nakon početnih akcija i pojeftinjenja međubratskih impulsa, vlasnik telefona sa pripejd karticom iz Srpske danas je u mrežu u Srbiji malo povlašteni stranac. Plaća manji roming nego ostali stranci, što i dalje nema smisla, jer je u pitanju ista firma i ista mreža.

Plaća i nekoliko puta skuplje poruke nego što ih plaća kod kuće, a skuplje nego što ih je plaćao prije par godina, nakon čega je uslijedilo domaće pojeftinjenje. Potpuno besmisleno, imajući u vidu da nije u pitanju veliki udio u broju korisnika, niti su u pitanju korisnici koji troše velike sume. U praksi, samo zagorčava život korisnicima, a da neki profit donosi telekomu Srbije, ne donosi.

O tome da međugradski poziv Vlasenica - Beograd treba da košta kao i recimo, Niš – Kraljevo, ne vrijedi govoriti.

Svi znate za priču da su Tadić i Dodik u Višegradu dočekali voz uskotračne pruge, a da se njime do sada nije prevezao ni jedan turista. Trebalo je to učiniti u septembru. Ali primjer mosta na Savi je baš zgodna priča: Svi znate da je započet pred izbore 2008. pa je završen za godinu dana, nakon čega se do izbora 2010. čekao završetak pristupnih saobraćajnica dugih 20 metara.

Kad bi tu bio kraj priče, bilo bi baš zgodno. Sa strane Srbije te saobraćajnice nisu urađene, već se sa tim počelo ovog proljeća. Saobraćaj je vraćen na stari most, i saobraćajnica je završena. Saobraćaj se do prije neki dan odvijao starim mostom, jer izgleda da pokrajinske vlasti susjedne Vojvodine nikako da nađu termin kad bi ih otvorili. Do tada, već sedmicama su stajale prepreke koje brane prolazak završenim putem.

Jasno je da je saradnja sa Srbijom disciplina koja se upražnjava samo pred izbore, i nju ne čine ni kvalitet ni potreba, već medijski odjek. Dug je spisak svega što bi se trebalo ili moglo uraditi da ta saradnja bude bolja. Pretpostavka je svakako da želimo da odnosi budu bolji, te da se iz saradnje izvuku i ekonomske, i političke i kulturne koristi za Srbe sa obe strane Drine.

Po meni, prvo bi trebalo povećati informisanost jednih o drugim, gledano za najšire mase. Stoga bi po sat televizijskog programa sedmično na dva javna servisa trebalo posvetiti „rodbini“. Malo manje politike, a malo više zašto skijati na Jahorini a ne u Bugarskoj ili Sloveniji, šta to ima Banja Luka a nije sedam žena, gdje su ti Skelani gdje se talno otkrivaju antičke iskopine, gdje se može ulagati, i ko su ti ljudi koji žive „tamo u Bosni“, šta rade, kako žive... Isto važi i u suprotnom smjeru, stim da sve to važi za područje izvan Beograda, čije postojanje je i naučno dokazano.

Potom svakako dolazi ekonomska saradnja. Mom razumu je nespoznatljiv fenomen da u gradu na granici sa Srbijom mogu kupiti proizvode iz te zemlje uvezene preko firme sa sjedištem u Širokom Brijegu ili Sarajevu. Razgledam nekad i proizvode sa oznakom „hrvatska kvaliteta“ i nisam vidio drugog uvoznika sem sa teritorije pokojne Herceg Bosne.

Uporedno tim primjerom, Srbsko Sarajevo bi moglo biti zona u kojima su smješteni uvoznici robe iz Srbije, koji u krugu od 50 kilometara imaju skoro polumilionsko sarajevsko tržište. Trebalo je na vrijeme napraviti jeftiniju industrijsku zonu nego u susjedstvu, i pokazati malo ekonomskog patriotizna tako što ćeš „svojima“ dati nešto da rade (a tebi nije na štetu, već u korist). No većina uvoznika je danas adresirana na Mostarskom raskršću, nekoliko kilometara zapadnije.

Vremenom bi trebalo napraviti i bolje saobraćajnice koje će nas povezivati, jer se na svakom graničnom prelazu vidi da na njih u davnim vremenima nije računano. Svaki prilaz Srbiji je uglavnom loš put, koji se nastavlja lošim putem sa druge strane, dok se ne dođe na neki bolji, koji vodi dalje. Skoro svaki put koji iz Srbije vodi za Srpsku je druge kategorije, koji su značajno dobili na važnosti i prometu istorijskom igrom sudbine.

Možda treba više govoriti o ekonomiji, ali evo, ubaciću i jedan prijedlog iz kulture. Kad pogledate koliko se u američkim filmovima o svemu vodi pažnja, frapira koliko je kod nas bitno samo da se nadležni ministar sliak sa velikim glumačkim imenom. Neki dan mi kolega skrenu pažnju kako u filmovima i serijama snimljenim u beogradu nikad nema likova iz Srpske, dok iz Srbofobne Crne Gore uvijek ima neki lik, koji je možda malo smiješan, ali nikad ismijavan kao južnosrbijanac.

Ako nekad ima Bosanaca, onda su skroz nedefinisani Bosanci, kakvi su bili i prije 30-0 godina u svim filmovima, kad su bili blago blesavi i uvijek dolazili iz Doboja. I po jedan krimos i transvestit u filmu Nataša. RTS se pohvalio da im stižu gomila pisama iz Raške, jer je u seriji Ranjeni orao lik Safeta prikazan tako lijepo, romantično i pozitivno. Pošto je naše ministarstvo u fazonu da snima filmove ratne tematike, i mi ćemo morati posati pisma, ne bi li nas