Agonija kraja

Već odavno nije nikakva novost da između Džombića i nekih ministara u Vladi nema verbalne komunikacije što je rezultat odavno već poremećenih odnosa unutar kabineta. Ministar zdravlja Ranko Škrbić se poodavno odmetnuo još od vremena kada mu je na znanje stavljeno da je ubjedljivpo najrastrošniji sa rezultatom u kome se zdravstveni sistem raspada u dužničkoj vertikali od domova zdravlja do Fonda zdravstwebog osiguranja. Ništa bolje stanje nije ni u agraru ali je i Miroslav Milovanović, poput Škrbića, potražio zaštitu sa najviše adrese. Afere koje potresaju univerzitete i potpuna kompromitacija obrazovnog procesa na privatnim visokoškolskim ustanovama mjerljiv su učinak ministra Kaipovića. O nekompetenciji Željka Kovačevića, koji je svojim javnim istupima u više navrata brukao instituciju Vlade, u javnosti se zna skoro sve kao i o katastrofalnom učinku u resoru industrije. Dometi minsitra Petra Đokića kome je u reformisanju penzionog i sistema boračke zaštite pomagalo pola Vlade da bi se ispostavio rezultat koji je skandalizovao boračku populaciju, očigledni su u bar 30.000 novčanika demobilisanih boraca. Zoran Tegeltija se koncentrisao na pravljenje zakonskog okvira za nova zaduženja jer mu je potpuno jasno da sistem funkcioniše na kratkoročnim i dugoročnim pozajmicama. Svjestan svega, ovaj brod ali i strukturalni dijalog prvi će napustiti Džerald Selman razmještanjem u Ustavni sud. Ženski dio Vlade niko od početka mandata nije ni uzimao ozbiljno što se potvrdilo kao sasvim opravdano. Niko, naime, pa ni sam Džombić, ni nakon dvije godine ne zna šta tamo rade Tešanovićka, Lejla Rešić i izvjesna Gorana Zlatković koja je ministrovanje u turizmu shvatila kao praktikovanje turističkih putovanja. Na oboljelim leđima Džombić više nije u stanju vući kabinet koji mu je drugi sastavio pa je rekonstrukciuja neminovna, sa razlazom ili bez njega.