Dobročinstvo, eksploatacija ili invazija - Svi imaju pravo na sve

U Prizrenu sam, carskom gradu.

Gledam Sinan – pašinu džamiju. Prijatelj mi kaže da je ta džamija sagrađena od kamena, koji su dobili rušenjem manastira Svetih Arhangela – zadužbina cara Dušana. Ulazimo u zlataru, preko puta džamije. Pričam srbski i kupujem, mali srebreni krst. Plaćam ga srbskim dinarima. Prodavac ljubazan, pita me odakle sam. Kad smo izašli, prijatelj me pita jesam li vidio fotografiju sina koji je poginuo u UČK! Sedamdesetak metara iznad, preko puta crkve sv. Georgija, u poslastičarnoj pijemo njihov tradicionalni osvježavajući napitak bozu. Da, prije toga bili smo u toj crkvi sv. Georgija. Pri ulazu u portu dočekala nas je uniformisana Šiptarka, koja je valjda tu da čuva crkvu, koja je obnovljena, poslije skrnavljenja 2004.

Prelazimo preko rječice Bistrice i odlazimo ka crkvi Presvete Bogorodice Ljeviške. Ispred crkve kontejner – kancelarija. Uniformisani Šiptar nam uzima pasoše i mi ulazimo u crkvu, koja je mnogo oštećena. Na jednom dijelu zida skinut je jedan sloj nabače, ispod koje se ukazao dio freske. Pored natpis da je freska iz perioda prije kralja Milutina. Za vrijeme Otomanske imperije bila je pretvorena u džamiju.

Sjetih se razmišljanja, kako Srbi veličinu i snagu o sebi imaju utisnuti u svoju podsvijest. I zato su jaki individualci, koji se, kad nemaju Boga u sebi, okreću destrukciji. Uništavaju sami sebe, ili drugima pomažu da ih oni unište. „Velmože, proklete im duše, na komade razdrobiše carstvo.“ Ta svijest, ili podsvijest, o vlastitoj veličini, dovodi nas u ponašanje „starijeg brata“. Zbog osjećanja lične veličine i bogatstva, kada neko drugi prisvoji kulturno, ili bilo koje drugo bogatstvo, Srbi ga se odriču. Daju mu ga kao mlađem bratu.

Zato vjerujem dok je god novog hrvatskog jezika, pa i pjesama koje pjevaju, neće nestati stare srpske riječi i pjesme.
I u tom razmišljanju i druge misli su mi počele navirati. Tvorac tih misli nisam ja. Već odavno smatram da čovjek samo ponekad stvara svoje misli, ali zato dovodi sebe u stanje koje je prijemčljivo za misli koje dolaze sa „jedne, ili druge strane“. Zato riješih da te misli zabilježim.

Dolazeći u Prizren, primijetio sam izgradnju auto puta. Kažu, impozantan auto put od Prištine do luke Drač i Tirane. Finansiraju ga uglavnom Amerikanci, koji vrlo strogo nadgledaju radove. Izvođači su neke hrvatske firme, ali i domaće, čiji su vlasnici Tačijeva rodbina.

Misao dođe: To je put dobročinstva, eksploatacije, ili invazije.

Dobročinstva je uvijek bilo i biće. Ništa novo, ali malo vjerovatno.

Eksploatacija je česta pojava u ljudskom društvu. Na KiM se nalaze ogromna prirodna bogatstva. Od 105 različitih minerala na planeti (u vrijeme kad sam ja o tome učio), u rudniku Trepča nalaze se 73. Čitavo KiM bogato je rudama, rijetkim metalima, a uglja, koji se može površinski eksploatisati, ima u ogromnim količinama. Spomenuti auto put bi sjajno poslužio za prevoz raznih kvalitetnih sirovina do luke Drač, a onda dalje.

Invazija nije česta pojava, ali je u ljudskoj istoriji konstanta, koja se javlja u različitim vremenskim razmacima i praćena je određenim pravilima. Sjetih se misli kada je Barak Obama izabran za predsjednika SAD. Malobrojnima sam govorio da to znači zaokret politike SAD prema islamskom svijetu. Kroz podstaknute sukobe na vlast u mnogim muslimanskim državama doći će radikalni islam (muslimanska braća), a onda ga i ujediniti.

Građanski rat, smjena režima, Tunis, Egipat, Libija, Sirija, Iran... Sve mora uspjeti. Zadržaću se samo na Libiji. Gadafija su prije četrdesetak godina isti doveli, i na sličan način ga uklonili. Za njega očigledno važi ona biblijska „Ko se mača hvata, od njega i postrada“.

Scenario je: mediji, propaganda, sankcije, blokada novca, vrbovanje pojedinaca iz režima, dogovor sa radikalnim islamom (muslimanska braća) o zauzimanju vlasti. Vojna podrška. U Libiji je, u okviru NATO-a, iz državolike Dejtonske BiH u jednom talasu otišlo po dvadeset mladića Srba, Hrvata, muslimana. Jednog Srbina metak je pogodio u glavu. Sahranjen je u okolini Bijeljine. Ništa o tome nema u javnosti, jer mladići potpisuju ugovor u kojem se zabranjuje svaka priča za javnost.

U takvoj situaciji, Rusiji nije pametno da brani režime, koje su svojevremeno SAD podržavale, niti da učestvuje u nasilnom dovođenju radikalnog islama na vlast. Ostaje joj, da se uz druge države, putem međunarodnih organizacija (UN prije svega) zalaže za međunarodno pravo i da insistiraju da su takve aktivnosti (smjena režima) unutrašnja stvar nezavisnih država. I kada je u pitanju Sirija i režim Bašara al Asada, Rusija mu može pomoći na mnogo načina, ali Sirija neće biti crvena linija zbog koje će Rusija direktno ući u rat protiv SAD i NATO, ili, još preciznije, protiv nadgrupe koja ima SAD i NATO kao poluge prisile. Ta nadgrupa ima za cilj da sruši sadašnji svjetski poredak, i uspostavi novi. Svjetsku vladu, jednu svjetsku religiju, jednu monetu, ili možda čak bez nje, jedan jezik...

Da bi to uradila, treba da izazove velike ratove, neimaštinu, gubljenje radnih mjesta, glad, bolest, haos, gubljenje smisla... Da bi ljudi u takvom stanju zavapjeli, poželjeli i pozvali ko god može neka nametne mir. Nadgrupa je takvo stanje stvorila i onda ga razrješava.

Dakle, građanski ratovi u arapskim državama, dovođenje radikalnog islama na vlast i njegovo ujedinjenje. Žrtvovanje Izraela kao države, invazija islama na Balkan morem do luke Drač, a onda „auto putem invazije“ na Balkan i dalje za Rusiju. Zapadna Evropa neće biti pošteđena. „Luka Drač“ se može naći i na Pirinejskom poluostrvu, francuskoj obali. Neko bi mogao reći da će, u eventualnom sukobu SAD i Rusije, stradati islam.
Uz navedeni scenario uklapa se kritika, kompromitacija i borba protiv najvećih religija svijeta, kako bi se sve dovelo do apsurda i ostvarili ciljevi novog svjetskog poretka.
Ova nadgrupa vodila bi se principom svi imaju pravo na sve što se nalazi na planeti Zemlji. Nažalost, to pravo bi se ostvarivalo silom. „I vuk na ovcu svoje pravo ima“.

I još sam u crkvi, gledam u fresku Gospoda Isusa Hrista. Znam da misli često nisu realne, ostvarive, od koga god dolazile, i to me raduje.

Najveću utjehu mi, ipak, daje misao da nas Bog uzima kad smo najbolji, jer zna On kakvi bismo bili i kako bismo se ponijeli u svim situacijama. Tako i ljudsko društvo još nije doživjelo svoj maksimum, da bi nestalo.

P.S. Ovako štur tekst napisah ne samo zato što sam bio u žurbi, i što krećem na novi put.