Milan Damjanac: Rasprave o crnogorskom identitetu iz 1981. godine

Ovaj dokument je važan istorijski dokaz da je titoistička elita bolje od naše patriotske elite danas razumela nesumnjivo kompleksne procese stvaranja nacije i nacionalnog identiteta, te jasno pravila razliku između pojmova naroda i nacije koju većina naših obrazovanih ljudi ni danas ne shvata. Volimo da se uljuljkujemo činjenicom da su crnogorci srbskog etničkog porekla i da će se vremenom vratiti srbskom nacionalnom biću. Mislimo da je nemoguće stvaranje vojvođanskog nacionalnog identiteta jer tamo većma žive Srbi. Niko ne razmišlja ozbiljno o mnoštvu primera iz sveta, npr. Nemačke, Austrije i Švajcarske. Kao što se jasno vidi, Austrijanci su posebna nacija i neće se i ne mogu vratiti nemačkom nacionalnom identitetu iako su etnički Nemci. Radi se o separatnom institucionalnom sistemu i sitnim kulturološkim razlikama što u pravim političko- istorijskim uslovima postepeno može dovesti do stvaranja više nacija iz istog naroda.

Izlaganja koja su predstavljena u ovoj knjizi/časopisu mogu se grubo podeliti na tri glavna toka misli. Razmotrićemo ukratko najzanimljivije zaključke i teze sve tri teorijske pozicije posebno se zadržavši na trećoj koja je i najinteresantnija i najaktuelnija.

Jedan deo izlagača zastupa shvatanje po kojem crnogorci nikada i nisu bili Srbi, već da im je srpstvo nametnuto. Oni, dakle zastupaju tezu po kojoj su crnogorci i etnički i kulturno drukčiji od Srba. Na primer, dr Vojislav Nikčević kaže: „S obzirom da u izvorima niti bilo gdje drugdje nema nijednog valjanog dokaza  da su Dukljani, Zećani, odnosno Crnogorci u dukljanskom periodu po svojemu poreklu biti „srbski“ ogranak Južnih Slovena, sa sigurnošću se može tvrditi da oni ni docnije nisu mogli postati Srbi“[1]. Zastupajući tezu o nametnutom srpstvu koje je sprovedeno pre svega putem SPC, ovi autori smatraju da se crnogorci vraćaju svom izvornom nacionalnom osećanju. Drugi deo izlagača tvrdi da su crnogorci oduvek, i etnički i kulturno bili Srbi i da je smešno iznositi suprotne tvrdnje, navodeći mnoštvo izvora koji potvrđuju tezu o srbskom karakteru crnogoraca. Treća grupa izlagača zastupa najinteresantniju i vrlo aktuelnu tezu koja je zanimljiva i danas, i koja govori mnogo o ubrzanom procesu formiranja crnogorske nacije u periodu od 1945. do danas i o odličnom razumevanju društvenih i istorijskih zbivanja od strane tadašnje titoističke elite.

Tako dr Mirko Barjaktarević kaže: „Ako danas hoćemo da govorimo o etnogenezi Crnogoraca odmah se nameće pitanje koga sve treba smatrati Crnogorcima? Uzmimo da su to stanovnici obuhvaćeni današnjim granicama Crne Gore. Ali sadašnju Crnu Goru čine: dio stare Zete, dio stare Hercegovine i dio stare Raške...jesu li Crnogorci zaista morali da ćute kada ih drugi ubrajaju tamo gdje oni ne spadaju? Ili su se Crnogorci smatrali jednostavno dijelom srbskog naroda, ali koji su, sasvim prirodno i zakonito, imali i svojih religioznih osobenosti? ...On ne pjeva o crnogorskoj već o srbskoj kapi, badnjacima, svijeći...u školskim svjedočanstvima civilne države Crne Gore ovako su popunjavane rubrike: vjera- pravoslavna, narodnost- srbska, državljanstvo- crnogorsko...Dakle, Crna Gora i crnogorski narod do prvih decenija našeg stoljeća bili su samo politički pojmovi, dok su se Crnogorci etnički osjećali i iskazivali Srbima. Odakle, onda, Crnogorce vremenski da odvojeno posmatramo kao narod i kao naciju? Svakako od vremena Drugog Svjetskog rata i naše revolucije“[2]. Iz ovog izlaganja možemo videti jasnu teorijsku konstrukciju po kojoj je nacija proizvod različitih političkih i istoriskih procesa koji nemaju mnogo veze sa etničkim poreklom. Dalje, on zaključuje da su „Crnogorci u osnovi Srbi. Netačno je, nenaučno i čak smiješno izbjegavati da se ovo kaže. Ali, to su Srbi koji su pod određenim isturenim istorijskim i osobenim geografskim , ekonomskim i drugim prilikama i uslovima primili sa strane, ili i sami stvorili, poneku regionalnu crtu i odliku. To što su se u novije vrijeme prilike razvijale tako da Crnogorci danas ne samo mogu već i hoće da se iskazuju za poseban narod, to je njihovo izvojevano pravo i humano rješenje da se svakome dopusti da se iskaže onako kako to želi i osjeća.“[3] Ovde vidimo jedan argument o pravu svakoga da se iskaže onako kako se oseća, koji se zloupotrebljava i danas i koji dovodi do potpune konfuzije u kojoj svako može da se izjasni kao Vojvođanin, Šumadinac, Crnogorac, ali ne kao Sremac, Kragujevčanin, Džedaj ili Marsovac, samo što nam niko nije objasnio razliku. Barjaktarević zaključuje da „...kao etnolog mogu da tvrdim da je stanovništvo Crne Gore etnički i istorijski srbsko, ali da je sada pravno- političko i nacionalno crnogorsko. To su činjenice. Činjenice se mogu proučavati a ne prećutkivati.“[4]

Valja spomenuti još par interesantnih izlaganja, s tim što se predstojeća izlaganja bave uzrocima razdvajanja dve nacionalne svesti. Tako, dr Branislav Đurđev ističe: „Zaista je srednjovekovna srbska tradicija bila bliža crnogorskim glavarima sa vladikom na čelu nego srbijanskim marvenim trgovcima i knezovima na čelu sa voždom. Iako su se odnosi u jednoj i drugoj državi, kada su Petrovići, Obrenovići i Karađorđevići postali evropske dinastije, više razvili, ipak se razlikovalo „srpstvo“ u Crnoj Gori i srpstvo u Srbiji. Nije bez razloga pred Prvi Svjetski rat najveće crnogorsko vojno ordenje bilo Medalja Obilića, a srbsko Karađorđeva zvijezda. Stara srbska tradicija je djelovala u uspostavljanju jedne i druge države i nacije, ali istorijska uloga te tradicije nije ista u jednoj i drugoj zemlji. Za crnogorsku mogu da nađem dobar izraz- izrazito romantičarska, a za srpsku ne mogu da kažem racionalistička, već možda više postvarena nego crnogorska. Još k tome treba dodati da se u crnogorsku ugrađuje ideja o nikad pokorenoj Crnoj Gori...

Kad se poslije ujedinjenja jugoslovenskih naroda crnogorski narod sukobio sa „srpstvom“, nije došao u sukob sa mentalitetom srbskog naroda niti sa interesima srbskog radnog naroda, već sa velikosrbskom politikom stare Jugoslavije. Počeli su pucati istorijski nastali srbski okviri“[5]. Ovde treba dati određene napomene. Na stranu antisrpske formulacije, mnogi autori zastupaju tezu da su i nakon prvog ujedinjenja razlozi nesloge i pobune „zelenaša“ u Crnoj Gori bile motivisane ne borbom za dinastičko nasleđe, već za potrebom da se sačuva crnogorska kulturna posebnost u okviru srbskog naroda i države koja je uključivala i posebnu političku jedinicu. Većina upravo tu vidi početak stvaranja crnogorske nacije. Đurđev zaključuje da „...što se ti elementi nacije i ono što se kasnije javlja kao crnogorska nacija, javljaju u okvirima srbskim, što je suština, koja će se kasnije oformiti ipak nešto drugo nego što su ti srbski okviri, to je upravo ono što treba da se nazove dijalektikom, a čemu niko od onih koji učestvuju u rješavanju tih pitanja, dosljedno dijalektički ne prilazi“[6].

Dr Dimo Vujović tvrdi da „nacija nije etnička kategorija. Pogriješili bismo ako bi ključ za razumijevanje nastanka pojedinih nacija, pa i crnogorske, tražili u etničkom porijeklu pripadnika jedne nacije, ako bi nacionalno biće izjednačavali sa etničkim  bićem. Etničkom pripadnošću ne može se određivati i nacionalna pripadnost, i obratno. Imamo primjera da se iz jedne etničke mase formiraju dvije nacije ili da se iz više etničkih grupa formira jedna nacija...iz jednog etničkog konglomerata nastala je američka nacija, muslimanska nacija u Jugoslaviji nastala je iz islamiziranih Srba i Hrvata...Drugi, među koje i ja spadam, smatraju da se crnogorska nacija konstituiše u periodu kada u Crnoj Gori dolazi do razvoja modernog građanskog društva, a do toga dolazi tek poslije Crnogorsko-Turskog rata 1876- 1878 godine...tek kada se kod nekih srbska svijest javlja kao velikosrbska onda dolazi do sukoba, jer velikosrbska svijest znači negiranje posebne crnogorske svijesti, to jest negiranje posebnosti Crnogoraca i ma kakvih prava koje bi se bazirale na toj posebnosti.

Ali taj sukob se u početku još uvijek ne javlja kao sukob dvije nacionalne svijesti, već kao dvije državno- pravne svijesti. Najbolji primjer je zato kralj Nikola, koji se uporno suprotstavljao velikosrbskoj politici (ili je možda želeo da on bude taj koji će ujedinjenje sprovesti, prim. M.D.) u odnosu na Crnu Goru i Crnogorce, a kasnije i crnogorski zelenaši, koji dižu oružanu pobunu protiv velikosrpske politike, ali u ime odbrane državno-pravne tradicije Crne Gore. Ovi pobunjenici i kasnije nezadovoljnici mnogo srbuju. Oni se, ne samo etnički nego i nacionalno, iskazuju kao Srbi. Oni će se opirati da se crnogorsko pitanje tretira kao nacionalno pitanje- ono je za njih isključivo državno- pravno pitanje. Ali bez obzira na sve to, njihova borba je objektivno doprinosila razvoju crnogorke nacionalne svijesti i definitivnom konstituisanju crnogorske nacionalne individualnosti...Prva faza se odvija u okvirima nezavisne crnogorske države, to jest od Berlinskog kongresa 1878. godine do 1918. godine. Druga faza se odvija u okvirima buržoaske jugoslovenske države 1918-1941. godine, a treća u periodu socijalističke revolucije i socijalističke izgradnje, to jest od 1941. godine do danas. U prvoj fazi nacionalna individualnost Crnogoraca još nije konstituisana. Do toga dolazi tek u drugoj fazi, čemu je mnogo doprineo radnički pokret, odnosno Komunistička partija. U trećoj fazi taj proces se još više produbljava i definitivno završava, bez obzira što izvesni procesi nacionalne integracije i homogenizacije i dalje traju“[7].

Zaključak


Mogao bih navesti još bezbroj citata i primera iz navedene knjige, ali sam se trudio da navedem samo one koji su reprezentativni i najinteresantniji, one koji nimalo nisu izgubili na aktuelnosti, štaviše, dosta govore o sadašnjim i budućim procesima. Na kraju neću ništa isuviše kritički reći na račun ove tribine, časopisa i gledišta iznesenih u njoj sa kojima se apsolutno ne slažem. Ne zato što ne bih imao šta da kažem, već zato što se mora čestitati titoističkoj eliti koja je predano i temeljno analizirala, sprovodila i upravljala političkim procesima. I dok su oni imali elitu koja se bavila ovako ozbiljnim pitanjima i koja je dovela do ovakvih političkih posledica koje sve nas bole, mi imamo predsednika SANU koji otvara most na Adi.

Na kraju, valja razmisliti o sledećem - koliko je i da li je moguće napraviti paralelu između vojvođanskog i crnogorskog problema? I ako jeste, a jeste, šta ćemo oko toga preduzeti? I još nešto - ne čini li Vam se da je nacionalnost crnogoraca bolje teorijski razrađena 1981. nego 2012. godine?
 
Napomene:
[1] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 95

[2] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 14, 15

[3] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 20

[4] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 20

[5] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 38, 39

[6] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 48

[7] Praksa- časopis za društvena pitanja, 1981, str. 57, 62, 74, 75, 76
 
Autor: Milan Damjanac
Izvor: Vidovdan