NATO piloti su nas dotukli
14 godina je prošlo od završetka NATO bombardovanja Srbije. Da li je vojna intervencija dostigla one ciljeve radi kojih je sve počelo? Kosovo je prestalo da bude region nestabilnosti? Da li je prestao teror protiv srbskog stanovništva pokrajine
Istina, jedan cilj je postignut- Hašim Tači i njegovi teroristički komandiri su postali gazde na Kosovu i pretvorili se u ugledne političare. Danas u Evropi i SAD trude se da ne govore o operaciji Milosrdni anđeo. Ne vole ni evropski i prekookeanski političari kada se sećaju onih koji su bili ubijeni ili obogaljeni u te tragične dane na proleće 1999. godine.
Želim da ispričam čitaocima Glasa Rusije za divnu lepu devojku Marinu Jovanović. U maju 1999. godine imala je svega 15 godina. Za Marinu sam saznao od svojih beogradskih prijatelja koji su pomogli da je nađem. Mi smo se sastali u jednom od beogradskih kafića i Marina mi je ispričala kako su NATO piloti ubijali ljude na veliki pravoslavni praznik – Dan svete trojice.
- Kada su započela bobmardovanja, nismo verovali da nešto tako može da se desi krajem 20. veka. Na balkanu 90-ih godina bilo je mnogo rata – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Ali ovde u Srbiji uvek je bilo mirno. Dva meseca sam bila u Beogradu, od 24. marta do 23. maja. Za vreme raketnih i vazdušnih udara na našu prestonicu sakrivali smo se u skloništima. Bilo je mnogo problema – često je nestajalo struje, loše je radio gradski saobraćaj, bili su užasni redovi za benzin. Ali naša porodica je preživela to vreme bez gubitaka. U malom gradu Varvarinu rođeni su moji roditelji, tamo su imali malu kuću. U njoj su živeli deda i baba. I rešila sam da odem kod njih, u tihu provinciju. Avijacija NATO-a je letela ovde, ali bombe nije bacala. Zato sam rešila da odem u Varvarin, kako bih malo zaboravila NATO košmare.
Otišla sam u Varvarin zato što je tamo bila moja najbolja drugarica Sanja Milenković, najbolji matematičar Jugoslavije. Ona je mnogo puta pobeđivala na međunarodnim matematičkim Olimpijadama. Sanja me je zvala skoro svakog dana i pozivala u Varvarin, gde je sve to vreme bili tiho i mirno. 23. maja sam otišla tamo. Celu nedelju smo proveli veselo, činilo mi se da sam dospela u drugu zemlju, gde nema paklenih aviona, ni zavijanja vazdušne uzbune, ni tomahavka, ni bombi teških nekoliko tona.
30. maj bila je nedelja. Za pravoslavne veliki praznik – Dan svete trojice. Za Varvarin to je glavni praznik, svi tog dana izlaze na ulice, šetaju se, ulaze u crkve. I mi zajedno sa Sanjom i jednom devojkom u 10 ujutru krenuli smo u crkvu koja se nalazi na drugoj obali reke. Vraćali smo se nazad oko 13 sati, i bili na sredini mosta. U tom trenutku nad nama je proleteo avion, potrčali smo. Piloti su pustili raketu. Videli su da su na mostu decu, što im nije smetalo da puste raketu. Detonacija me je odbacila u vazduh, osetila sam da unaokolo sve gori, bio je pravi pakao. Urlala sam od bola, praktično mi je bila otkinuta noga, ona se držala na ostacima kože. Zatim sam pala zajedno sa mostom koji je padao i izgubila svest. Kada sam se osvestila, učinilo mi se da su moje drugarice žive. Bila sam sva krvava, ali videla sam da je Sanja izgubila svest. U to vreme avion je izbacio još dve rakete. Most je bio razrušen, ali NATO piloti su rešili da nas dotuku. Nema svedoka, nema optužbe. Piloti su ubili moju drugaricu Sanju Milenković i sa njoj još 17 ljudi koji su nam žurili u pomoć.
Da piloti nisu izvršili drugi napad, svi bi ostali živi. Meni je do danas nejasno zašto su most gađali. Most nije imao nikakav strateški značaj, on ne spaja velike gradove i vojne objekte. To je mali seoski most. Zašto je bio cilj za NATO? Tim pre što je bila nedelja, praznik, skupili su se civili. Ako je on za njih bio tako važan, zašto ga nisu razrušili noću?
Brzo su me prevezli u bolnicu grada Kruševca, ona je najbliža Varvarinu. Provela sam tamo 20 dana, zatim se rat završio. Mene su prevezli u Beograd, gde sam se lečila skoro godinu dana. Za to vreme su mi uradili nekoliko operacija, dugo nisam mogla da hodam i išla sam samo na štakama.
Sada se loše osećam, imam nekoliko gelera od rakete u želudcu. Nisu mogli da se operišu, to je opasno po život. Svakog jutra imam strašne bolove koji mogu da se ublaže samo lekovima. Prošlo je 14 godina, ali svakog dana se mučim.
Konstantin Kačalin,
- Izvor
- Glas Rusije, foto: Golos Rossii/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Globalni gigant Glovo napušta BiH, a domaća aplikacija Ordera preuzima tržište dostave hrane. Restorani i kupci masovno prelaze na pouzdano domaće rješenje — koje svoju mrežu već širi i...
Poslanici bloka su, kako se navodi, izabrali Qwant, koji je ranije bio u vlasništvu Axel Springer-a, kako bi smanjili digitalnu zavisnost od SAD....
Samo 38 odsto ispitanika veruje da Moskva predstavlja vojnu pretnju, u poređenju sa 52 odsto prošlog septembra, navodi Bild....
Niko od odgovornih za napad na školu u Starobeljsku neće biti pomilovan, saopštilo je rusko Ministarstvo spoljnih poslova...
Izveštaj dolazi u trenutku sve većih američkih ratnih troškova, iscrpljenih zaliha raketa i nespremnosti saveznika da se uključe....
Džon Retklif je, kako se navodi, rekao da američki predsednik očekuje „temeljne promene“ od Havane....
Ostale novosti iz rubrike »

















