U toku 40 godina na ekranima! 11. avgusta 1973. godine sovjetska TV počela je da demonstrira igrani film «17 trenutaka u proleće». To je serija sa više epizoda, posvećena ruskom Džejmsu Bondu – sovjetskom rezidentu, koji se usadio u političku obaveštajnu službu Nemačke – pukovniku Isajevu, koji je postao štandartenfirer SS Štirlic. Sovjetski gledaoci su zavoleli taj film odmah i zauvek. Čak i danas ga demonstriraju nekoliko puta godišnje – te publika gleda, ne odvajajući se od ekrana!
Akcije filma se dešavaju u Nemačkoj poslednjih meseci Drugog svetskog rata. Štandartenfirer SS Štirlic ispunjava zadatak Moskve, raskrinkavajući separatne pregovore fašista s Amerikancima…
Kada Štirlic ide ulicama Berlina, ulice Moskve su prazne. Tu je rečenicu napisao u avgustu 1973. godine jedan od stranih dopisnika, pričajući o senzacionalnom reagovanju gledalaca na taj film reditelja Tatjane Lioznove. On nije preuveličao. Film je odmah postao čuven. Ažiotaža je bila toliko velika da su 3 meseca posle premijere film ponovo pokazali na TV. Ljudi su gledali kao začarani, nisu mogli a da ne gledaju.
Nisam mogla a da ne snimam. To je bio scenario, za koji sam bila spremna da umrem. Kada sam pročitala roman Julijana Semenova 17 trenutaka u proleće, odmah sam shvatila da želim da snimim taj film!, - sećala se kasnije Tatjana Lioznova. Prvo, to je bila ratna tema, bliska srcu reditelja: njen je otac poginuo na frontu u vreme Drugog svetskog rata. Drugo, Lioznovu je očarao lik glavnog junaka – obaveštajca ekstra-klase, čoveka, koji decenijama živi van otadžbine.
Bilo mi je interesantno da razmišljam o tom čoveku i shvatim, čime je puna njegova duša, zašto je on dvostruko zatvoren. Prvo strukom, drugo nemačkom uniformom.
Lioznova je precrtala klišeje, prema kojima su ranije snimali filmove o sovjetskim obaveštajcima. Ona je postala novator u svemu: za uloge rukovodilaca nacističkih vrhova je ona utvrdila najpopularnije glumce, koje je obožavao narod. I to, ona je pokazala naciste pametnim, jakim protivnicma. Ona je dozvolila tumaču uloge Štrlica – Vjačeslavu Tihonovu da dugo ćuti – glumi samo licem, unutrašnjom energetikom. Mnogo vredi, naprimer, tajni susret s ženom: pet minuta apsolutnog ćutanja u kafani, punoj ljudi – oči u oči, i to je sve! I to, u detektivskom filmu, u kojem obično jure i pucaju! Tihonov je glumio sjajno – takav prikaz lika njegovog junaka je ispao blizak njemu kao glumcu.
To je verovatno moj stil: ne volim suvišnu glumu, koja nešto demonstrira gledaocu. Gledalac često ne želi da vidi, šta mu pokazuju, on želi da sam pogodi u glumcu – šta mu je unutra, iza reči, o čemu on ćuti?
Zahvaljujući Tatjani Lioznovoj i njenom timu, u sovjetskoj sinematici je nastao prvi intelektualni detektivski film. Njegov uspeh je bio predodređen ne samo talentom reditelja, sjajnom glumom, već i učešćem velikog kompozitora Mikaela Tariverdijeva, koji je komponovao za seriju od 12 epizoda 6 sati originalne muzike! Kompozitor je počeo od glavne teme. Prema rečima Tariverdijeva, on je tražio tonalitet duše Isajeva-Štirlica.
Njegovo stanje, njegova nostalgija, želja da se vrati kući… Hteo sam da komponuem temu daleke otadžbine, daleke, ali bliske.
Danas u Rusiji verovatno ne postoji nijedan odrastao čovek, koji ne bi prepoznao tu muziku.
Pukovnik Isajev je savladao zadatak Centra – onemogućio separatne pregovore. On je dobio zvanje Heroja Sovjetskog Saveza. Poslednja slika u filmu: njegova kola su na ivici puta, koji vodi u Berlin…
Mnogi ruski gledaoci znaju film skoro napamet. On se rastopio u folkloru. On je postao deo života nekoliko generacija. Izmišljeni junak – Štirlic, koji se našao među realnim licima, davno je ušao u istoriju, bar u istorijat sinematike.