Istorija koja ujedinjuje. O osmehu mrtve dece
Nije istina da istorija mora da deli Ruse i Poljake. Tako govore samo oni koji ne žele pomirenje. Oni koji žele da uvek budemo neprijatelji. Svi totalitarni sistemi su gradili svoje imperije na borbi protiv nekoga. Menjali su se neprijatelji, ali ne i ciljevi borbe s njima: gradili su se sistemi koji vode ka apsolutnoj vlasti – totalitarizmu. Nije važno kakvi su to bili sistemi i na čemu su se zasnivali: na nezdravoj ideologiji, utopijskoj filosofiji ili religiji. Isto je ostalo samo jedno – za njih nije postojala ličnost.
Strašna i lepa reč - SOLJUGA
Nisu svi stanovnici Buračihe čuli za Soljugu. To je naselje drvoseča osnovano 1920-ih. Početkom 30-ih godina, za vreme Golodomora tu su upućivali Ukrajince. Istovarili bi ih nasred divlje tajge i jednoj porodici davali 1 testeru, 2 sekire, 2 vekne hleba, pregršt soli i šibice. Baraka nije bilo. Malobrojni su preživeli.
Po završetku Drugog svetskog rata vojne barake prvih zatvorenika, odnosno „barake Poljaka“ su bile demontirane. Sve što je u njima bilo, sve grede i daske, odveženo je na nekoliko kilometara dalje, u dubinu tajge gde je podignuto naselje za radnike-drvoseče. Novi radnici više nisu bili zatvorenici, već obični Rusi. Oni su imali solidne i udobne kuće.
Upravo iz ovog naselja je rodom bila naša domaćica, Vera Dubenko. Rado je pričala o životu u Soljugi – divnom, bezbrižnom i srećnom detinjstvu. Ne seća se poljskih zatvorenika zato što je rođena nekoliko godina posle njihovog odlaska. Ali se setila da su se nekad tu nalazili tragovi grobova. Iz detinjstva je zapamtila i jednog Poljaka. Kao dete nije znala kako je tu dospeo. I saznala je tek mnogo godina kasnije. Ganuta Vera se seća:
- Tu je bio prognan. Sahranio je ženu i nije želeo da ostavi njen grob. Verovatno nije imao gde da se vrati. U naselju se bavio konjima. Voleo je decu, i mi smo njega voleli. Igrao se s nama i uvek je imao za nas različite slatkiše.
Železnička pruga koja vodi do Soljuge je odavno demontirana, u tajgi se otopio sneg i čitava teritorija se pretvorila u neprhodnu močvaru. Ono je tim pre neprohodno što puteve osim izdajničkih močvara čuvaju i životinje: severni jeleni, čopori vukova i medveda. Za „običnog turistu“ koji sam kreće u takav pohod to je pravo samoubistvo. U ova mesta svraćaju samo lovci. Dobra vest se sastojala u tome što je jedan od njih sedeo za stolom pored mene. Slava je molio da ne navodim njegovo prezime. Imao je i kola kojima se moglo stići do Soljuge – specijalno opremljeni mercedes „G“.
Ne znam da li je neko platio Slavi njegovo vreme i pomoć. Meni nisu dozvolili da platim ni benzin. Dakle, krenuli smo u traganje za mestima koja su već svi zaboravili.
Krevet
Put od Buračihe do Soljuge je bio užasan. U principu, nije ga ni bilo. To je bila borba vozača protiv stihije. Osamnaest kilometara smo prešli za 2,5 sata.
Kola su se zaustavila neočekivano. „To je ovde,“ – rekao je Slava. Izašli smo iz automobila. Zapalio je cigaretu i bez suvišnih reči mi je pokazao brežuljak na udaljenosti od 50 metara.
Išao sam po malom brdu – mestu života i smrti PRVIH poljskih žrtava progona. O nešto sam se spotakao. Usred divlje tajge iz zemlje je štrčao komad gvožđa. Shvatio sam da smo našli to mesto. Nekoliko minuta kasnije ugledao sam u travi ostatke metalnog kreveta.
Gde bi mogli biti grobovi? – upitao sam Slavu. On je klimnuo glavom prema padini na ivici šume. Bez reči smo krenuli u tom pravcu. Sve je bilo kao što mi je pred smrt pričala Felja (Fela), Kazjina mama – 200 metara kasnije naišli smo na prve neprirodne brežuljke na zemlji: prvi, drugi, peti... U jednom od njih leži trogodišnje dete koje sam tražio – Kazjo (Kazio).
Iz Poljske sam doneo spomen-pločicu. Na njoj je njegovo ime i prezime i samo jedna rečenica: „Sećanje je jače od smrti.“ Natpisi su na dva jezika, na poljskom i na ruskom.
Bio je 8. jun 2013. godine, 72 godine i 5 dana posle Kazjine smrti i 30 godina posle smrti njegove mame. Pločicu je u zemlju postavio Slava. Zašto on? Ne znam, jednostavno, tako je hteo. U tajgi ploča izgleda vrlo neprirodno: na sunčanoj padini odražava svetlost kao ogledalo. Nervi, emocije, uzbuđenje, umor – očigledno, zbog svega nam je parče lima koje je svetlucalo u tajgi izgledalo kao nešto metafizičko. Osmeh deteta? Ruka koju je Poljak pružio svojim zemljacima koji tu počivaju 70 godina kasnije? „Nemi krik“ sreće onih kojih se sećamo. Za svakoga je to bilo nešto svoje. Ali, za svakoga je bilo „nešto“.
Slava je seo u kola i sam je prešao polurazrušenim drvenim železničkim mostom. – Ako padnem, biće manje žrtava, - rekao je potpuno ozbiljnim glasom.
Zatim smo prošli još malo napred i obreli smo se u naselju podignutom od dasaka, koje su ostale od zatvoreničkih baraka – u mestu Verinog srećnog detinjstva.
Malo smo obišli stare kuće koje propadaju. I opet nas je čekalo nešto neočekivano: opet brežuljci – još poljskih grobova. Zapalili smo sveću i ponovo zapisali koordinate groblja. Takvih grobalja u okolini ima još.
(Nastavak sledi)
Neki pogledi autora se mogu ne podudarati s mišljenjem redakcije.
Darijuš Ciholj,
- Izvor
- Glas Rusije, foto: EPA/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Globalni gigant Glovo napušta BiH, a domaća aplikacija Ordera preuzima tržište dostave hrane. Restorani i kupci masovno prelaze na pouzdano domaće rješenje — koje svoju mrežu već širi i...
Poslanici bloka su, kako se navodi, izabrali Qwant, koji je ranije bio u vlasništvu Axel Springer-a, kako bi smanjili digitalnu zavisnost od SAD....
Samo 38 odsto ispitanika veruje da Moskva predstavlja vojnu pretnju, u poređenju sa 52 odsto prošlog septembra, navodi Bild....
Niko od odgovornih za napad na školu u Starobeljsku neće biti pomilovan, saopštilo je rusko Ministarstvo spoljnih poslova...
Izveštaj dolazi u trenutku sve većih američkih ratnih troškova, iscrpljenih zaliha raketa i nespremnosti saveznika da se uključe....
Džon Retklif je, kako se navodi, rekao da američki predsednik očekuje „temeljne promene“ od Havane....
Ostale novosti iz rubrike »

















