Američko putešestvije: Imperijalna država

Piše: Dani(j)el Simić

Između rešetaka od kovanog gvožđa, kroz prozor vidim i parking od kojeg se crkva ograđuje, a na kojem su kola parkirana branik do branika. Vrata do vrata. Ne mogu se isparkirati, već svi odjednom.

Nedeljom je tu buvlja pijaca. Radnim danom parking za skupe pare.

Izađem napolje, stanem pred ogradu isto veče kad sam došao. I Dušan zapali cigaretu. Pred ulazom je svjetlo koje se pali na pokret. Ono gori. Neki turista staje i fotografiše. Svjetlo. Neogotska crkva iz 1855. Njujork. Menhetn.

Okrenem se. Stvarno dobar kadar za fotografiju. Ali moj je osjećaj bolji. U kadru su vrata iza kojih spavam. Turista fotografiše nešto što mu je društvenomrežno bitno u Njujorku, u svoj toj indukovanoj histeriji. Ja sam tu domaći.

Nova Arka

Moj prvi pogled na sjevernoamerički kontinent zapravo je bio Njuark, odnosno Nju Džerzi.

Sjećam se žutih, velikih fordova koji staju i taksimetarski kupe putnike pred aerodromom. Službenika koji me prilično jednostavno i nasmijano pustio tri mjeseca u zemlju, a da mi ni torbu nijesu otvorili. Sjećam se Dražinog portreta. Lukoilove pumpe u moru auto-placeva. U Džerzi se valjda ide da kupiš kola. Polovna. Sjećam se i atmosfere menze u srbskom klubu. Ljudi, koji su ljubazni i domaći. Veliki dvoglavi orao i mala američka zastava.

Dvorište preko ograde je ruska pravoslavna crkva. Lukovica ispod krsta je, za razliku od Lukoila, ćirilična. Njudžerzijska srbska crkva je nova i nije neogotska.

Iz Džerzija smo tunelom ispod mora prošli do Menhetna.

Ostrvo oko Central Parka

U Novom Jorku sam bio dva puta. Jednom tad, odmah po slijetanju, i drugi put, kada sam došao autobusom iz Bostona. Taj drugi put nijesam spavao na Menhetnu, već na susjednom (polu)ostrvu koje se zove Ruzveltovo.

Išao sam i do Vajt Plejnsa i Patersona, što su mjesta daleko od Menhetna. Išao sam i do Bruklina, Koni Ostva i Stenten Ostrva. Tako da sam taj Menhetn vidio sa više strana. I sa kopna, i sa mora, i iz zraka. Noću i danju.

I opet sam ga više vidio na filmu, nego uživo.

Menhetn je kao stari grad za mene. Nikakve tu nema šljašteće staklenosti i rostfrajne sterilnosti, koja prvo pada na pamet pri pomisli na njegovu auru, već vijekovima razvijanu u svijetu. Njujork i njegovi oblakoderi, braća Rajt, Edison, Tesla, struja, podzemna željeznica, dirižabli; avioni i helikopteri koji kruže među njima.

Metropolis.

Rostfraj, staklo i Kip slobode

Njujork je grad cigle i prefarbanog metala sa velikim zavrtnjima. Njujork se puši iz rešetki na asfaltu. Njujork je prljav. Njujork smrdi.

Podrhtava zemlja pod podzemnom željeznicom. U njoj spavaju ulojeni ljudi, beskućnici, narkomani. Toliko naglo i izobilno se sretneš sa tim nenavidnicima, strčavši sa površine pod zemlju, da se u prastarom njujorškom metrou ustraviš prizorima iz postapokaliptičnih horor filmova.

Baš kao u jednom takvom, na stepenicama su natpisi: Ako vidiš nešto, reci nešto. Ekstremno se, i to sistemski, boje terorista. To, ukoliko se neko pitao otkuda Džordžu Orvelu ili Aldouzu Haksliju nadahnuće za njihova djela.

Oko Kipa slobode, koji je Francuska poklonila mladoj Americi zbog njenog neprijateljstva prema Velikoj Britaniji, lete helikopteri koji se daju iznajmiti, plove turistički brodovi i škljocaju aparati kao mozaični parčić audiovizuelnog mita.

Centar grada oko Zidne ulice (Wall Street) plaši pridošlice svojom načičkanom grandioznošću, kao nekada piramide pridošlice u drevni Egipat.

Sv. Sava Mehetnski i metoh u vazduhu

Spavam dijagonalno od Džej Zijevog kluba. Kod mene je na zidu loza Nemanjića. Kod njega su bokserske rukavice sa potpisima nosilaca. U okolini ima puno zatvorenih, oljuštenih lokala i čitavih spratova koji se izdaju za poslovni prostor. U nekima koji su otvoreni, prodaje se kineska roba kao i kod kuće.

Ta crkva svetog Save Menhetnskog je saborna. Kraj u kojem je, 1943. počeo je važiti za opasniji i episkopalci su se svi odselili. I onda prodali i crkvu. Šteta da se baci.

Prema parohovoj priči, za crkvu su licitirali još i Rusi i Rumuni, i nudili više para. On smatra da je presudilo to što je đeneral Draža Mihailović, inače veoma bitan lik za Srbe preko Atlanskog okeana, 1943. godine bio na naslovnoj strani Tajmsa, kao i što su se pravoslavni šizmatici obvezali da neće vršiti nikakve suštinske izmjene u arhitekturi crkve.

Tadašnja investicija srpske zajednice se do danas isplatila. I pored toga što se velike pare troše na restauraciju zgrade, u Njujorku vrijedi i vazduh koji imaš iznad svog posjeda, a od 1943. i to je znatno poskupilo. Tvoj prvi komšija, ako hoće da poveća kuću trospratnicu do stepena Empajer stejt bildinga, da bi mu bila najveća u selu, mora i da od vas kupi vazduh iznad vašeg imanja.

Oko toga se vode pregovori, valjda parking koji je nekada takođe pripadao episkopalcima, postane nova zgrada.

Njujorški lonac

On je samoproglašeni centar svijeta, i ljudi širom istog, iz nekog razloga žele da se dokopaju Njujorka. Računam da je to dosta zbog filmova, a većim dijelom zbog toga što u ovom gradu sistem funkcioniše i traži posao. Mnogo radnih mjesta, plaćenih bolje nego rijetko gdje na planeti.

Malo ko u Njujorku daje fiskalni račun, tako da ni ilegalni imigrant nije problem, sve dok ne pravi probleme sa ostalim zakonima i ponaša se kao pošten Amerikanac.

Taksisti su svi neki imigranti i to se vidi na prvi pogled. Kamo li kad uđeš i on progovori. Ukoliko su crnci, nema govora da su Afromerikanci. Za razliku ovih iz Gane, Nigerije i slično; domaći američki crnci ne žele da rade takve poslove. Uvijek ima neki imigrant koji hoće.

Tako tamo pijem piće sa Borisom Glamočaninom. Dobitnik nagrade Zvono, odlučio je da ostane u Njujorku gdje je dobio nagradni boravak i ne vraći se kući državnome poslu. Kaže nikog tamo nije birga za Bosnom i angažovanom umjetnošću za kakve kod nas dijele nagrade. Umjetnošću se slabo bavi, jer mora da radi kako bi namirio advokate i ostao trajno. Drugi čovjek.

Stavio me na spisak Bruklinskog noćnog kluba u kojem radi. Glavni šanker, Borisov šef, ne da mi nije uzeo bakšiš, već mi je otpisao dva Hajnekena koja sam popio. To je znatno pomoglo produžetku mog putovanja po polovini SAD, pa ću tu završiti o Borisu i noćnom životu. Tako smo se dogovorili.

Odvela me Vesna, kad sam se vratio u Njujork dvije sedmice kasnije, u srpsku menhetnsku kafanu koja se zove Kafana. Već je ta i čuvena, i firma joj je, kao i kod većine Srba kad napuste svoju zemlju, ćirilicom. Tamo nijesam pio Jelen pivo, prosto jer mi se Staropramen više sviđa.

I drugačije je sve to uživo. Ako pješke naumiš da pređeš Kvinsboro most, saznaš da ne možeš sići na Ruzveltovo ostrvo. Otud samo žičarom ili metroom. I tako prođeš kroz Kvins do uzvodnog mosta kojim prelaze i automobili i pješaci. Kad stigneš, kažu ti da nije baš bilo pametno da hodaš u ova doba „kroz projekte“.

Sirotinjske kvartove dotirane od države, nemenhetnski pustih ulica. Tu taksisti toče gorivo. Carstvo automehaničara, vulkanizera, električara i prodavnica rezervnih djelova, gdje uslužni vozači dolaze da predahnu i oporave sredstva za rad.

Odličan je meni Središnji park. I Krajzlerova zgrada. I ulice pod brojevima i pravim uglovima, čija srednja linija ima natpis Požarna traka. I ta smašćena matorost, starija, smislenija i očuvanija od većine evropejskih umišljenih guzica, koji ne znaju ni kako im se zvao čukundjed. I ta očiglednost svjetske žižnosti glavnog grada Imperijalne države. Ti silni ljudi odsvakud. Osjećaj da u tolikoj ponudi, možeš probrati nešto da valja.

Čuvena Njujorška se nacionalna i rasna raznolikost, ogleda u tome da svako ima svoj kvart. U tim četvrtima ljudi žive i više decenija, a da nemaju potrebe da pričaju engleski. U Bruklinu, naprimjer, osim što se nalazi centrala, tj. Kula stražara Jehovinih svjedoka, mjesto je gdje se siti možete načitati ćirilice. Rusko-bjelorusko-ukrajinske, dakako.

Srbi su sitniš da bi imali svoju četvrt u Novome Jorku, zato u svakom američkom gradu ima po jedna kineska.

Kinagrad

Hladno mi je pod guzicom od željeznih stepenica Istinskog budističkog hrama. Okolo se čuje samo kineski. Neonski su znakovi na kineskom. Djeca u kolicima guču na kineskom. U Njujorku sam i dalje. Autobus za Čikago ide sa Istočnog Brodveja 1105.

Tu je samo obična radnja. Jutros me odatle vratila Kineskinja, sa kojom sam se ubjeđivao uz pomoć sveštenika iz hrama iznad. On nema blage veze o engleskom. Ona zna manje od njega.

Jutros sam došao pješke skroz od 36. Istočne ulice do Istočnog Brodveja. I pored moje najbolje volje, ništa nije govorilo da tu mogu kupiti kartu. Jedino što nije bilo samo na kineskom, iskrzani i jedva primjetan znak sa nešto engleskog koji bi, možda, ukazivao na neke autobuske linije, ali ne za Čikago. U ostatku su bile slike patki i ovaca, što bi značilo da se unutra prodaje i meso. Rastumačio sam da prodavnica počinje sa radom u 10 časova, tako da sam se malo prošetao kroz Kinesku četvrt.

Kad sam se vratio, radnja je i dalje zatvorena. Pitao sam prvog komšiju sa sprata, ćelavog i u purpurnoj togi, kao da je izašao iz kung-fu filmova o Šaolinu. Rekao mi je da dođem u podne, uvjeravajući me neubjedljivo, polurazumljivo, da je prodavnica mješovite robe ujedno i autobuska stanica. Baš naljućen, tumarao sam okolo, shvatajući da se slabo šta u SAD danas može uraditi, ako ne nosite sa sobom kreditnu karticu i ne kupujete preko interneta.

Bilo mi je jako stalo da kartu kupim taj dan. Htio sam autobusom, da vidim zemlju kroz koju putujem, ali ni u podne nijesam imao sreće. Ovi njujorški Kinezi koje ja trebam, sve su samo ne vrijedni i poslovni kako stereotip kaže. Sjedio sam beznadan na hladnim željeznim stepenicama, a onda je krajnje iznenađujući naišla Kineskinja i počela da otključava.

Lijepo sam joj izložio šta želim, a prva stvar koju me pitala, ujedno jedina smislena rečenica na engleskom koju je umjela da kaže, bila je: - Are you police? Osim njenog ponavljanja da dođem u devet večeras, nemogućnosti da kartu rezervišem ili bilo kakve sigurnosti da ću imati mjesto, počeo sam izgledati nasrtljivo i nedokazno. Ubrzo se tu našao i sveštenik, te vidjevši da ne znam bi li se smijao ili plakao, zabrslao na mandarinskom sa odsječnom prodavačicom. Nakon što sam mlatio glavom sa njenog, na njegovo lice, kao da pratim utakmicu u ping-pongu, sveštenik se važno okrenuo i kazao:

Dođi u devet večeras

Inače, vrlo komotan sa vremenom, došao sam u 20:20, pošto je na sajtu pisalo da kreće u 21:00 i nikako mi nije išlo u glavu da istovremeno mogu i da kupim kartu i da krenem.

Poznala me prodavačica. Valjda im je objašnjavala po šta sam došao, a ja sam ušao sa pitanjem da li neko zna engleski, pošto me jedna djevojka na samom ulazu nije udostojila ni kineske rečenice. S punim pravom. Vjerovatno sam im zajapuren i živčan, sa ruksakom težim od svakog od njih, izgledao kao bijeli suprematista iz Arijskog bratstva.

Jedva su oni mene nabijedili da dođem ponovo. U 21. U 21:30 se kreće...

Uopšte to nijesam očekivao od Amerike. Većina ih je u pola deset došla sa odštampanim kartama, koje su kupili preko interneta i došli na ovjeru, a meni je na kraju dao neki komad kartonića na kineskom, gdje sam uspio samo raspoznati broj 110 i znak za dolar. Prvo mi je palo na pamet, kako bih tu kartu teško opravdao kod Poreske uprave Republike Srpske.

I, evo, još sjedim na ledenim stepenicama i čekam sa tri bjelkinje, dva dva islamo-arapoidna primjerka poluloptastih kapica i vehabijskih brada, tri crnkinje i u ostatku punog autobusa Kinezi.

Sad, ova posljednja crnkinja koja je došla, priča neki afrički jezik na mobilni.

Krenuli smo, više ne pamtim kad. Oko 22:30.