Dane Čanković: Pouka

Sve je moguće, i ništa nije moguće. Sve i jeste i nije. Sve je i Da i Ne. I sve to zavisi od izvorišta i motiva našeg djelanja odnosno nedjelanja. Takva razmišljanja potvrđuje i snimak iz Južne Afrike i daje svojevrsnu pouku (pogledajte: https://www.youtube.com/watch?v=LU8DDYz68kM#t=43). U bezizlaznoj situaciji u kojoj se našlo mladunče bivola, razvlačeno između gladnih lavova i krokodila ljubav jednog bika da spase mladunče pokazuje da je sve moguće. On jedan je krenuo, a onda i čitavo krdo da spase mladunče od sigurne smrti savladavši svoj strah ljubavlju prema mladunčetu. I u tome je uspio. Duboka pouka.
 
I nije to Bog uradio, jer On jeste i biće, a i stradanja i čudesa se dešavaju. On je tu da dopusti i omogući da se jedna ili drugo dogodi u zavisnosti od mjere ljubavi, vjere i motiva kao izvorišta djelanja ili nedjelanja.

Kad jedna životinja, bivo može praviti čuda, onda šta sve može čovjek, koji je stvoren po „liku Njegovom“. I zaista ne postoje granice za čovjeka. On ih sam uspostavlja, zbog taštine, nagovora lukavog i to granice u činjenju dobra, dok se granice u činjenju zla pomjeraju.

Sada se sjetih tragedije dijela srbskog naroda i njegovih političara koji nisu pokazali dovoljno ljubavi ni hrabrosti da spriječe ili umanje tu tragediju. O čemu se radi:

U Federaciji BiH i Republici Srbskoj u spornom periodu 1992-1998, kako ga je definisao Visoki predstavnik u BiH, sačinjen je veliki broj kupoprodajnih ugovora i ugovora o razmjeni nekretnina na relaciji Republika Srbska – Hrvatska i Republika Srbska – FBiH. Srbi iz Hrvatske i FBiH mijenjali su svoju imovinu za imovinu Bošnjaka i Hrvata u Republici Srbskoj. Ogroman broj (sigurno preko 95%) tih ugovora urađen je po zakonu i uz dobrovoljnost obe strane iz ugovora. Samo je mali procenat tih ugovora urađen na nezakonit način i uz primijenu sile. S obzirom na opštepoznate okolnosti, strana nad kojom je izvršena prisila nije mogla podnijeti tužbeni zahtjev za poništenje ugovora koji su uistinu trebali biti poništeni, jer su istekli zakonom predviđeni rokovi za podnošenje zahtjeva (subjektivni razlog – jedna godina, objektivni razlog tri godine). Iz tih razloga (oko 2000.g.) Visoki predstavnik, gospodin Petrič donosi odluku koja je imala zakonsku snagu, da svi ugovori iz spornog perioda (1992-1998) imaju pravo da se sudskim putem preispitaju. Ako se sudskim putem dokaže da je bilo nezakonitosti, odnosno da je jedna strana iz ugovora izvršila pritisak na drugu stranu kako bi potpisala ugovor, taj ugovor sudskim putem se poništava. Drugim riječima Visoki predstavnik je samo ukinuo rokove za mogućnost podnošenja zahtjeva za poništenje ugovora. U protivnom ti nezakoniti ugovori ne bi imali pravnu formu za njihovo poništenje i ostali bi na snazi.           

Međutim, Visoki sudski tužilački savjet BiH, sudije i advokati zbog ličnih interesa „mute vodu“. Svu odgovornost prebacuju na Visokog predstavnika stvarajući u javnosti stav da je on poništio sve ugovore koji se nađu na sudu. Sudije su donosile faktički tipske presude, poništavajući ugovore a kao razlog poništenja navodili su takozvane opšte ratne okolnosti i onda sprovodeći takve kriminalne presude deložirali, izbacivali srpske porodice iz imovine.

Posebna priča je Opštinsko ministarstvo za izbjeglice (OMI), koje je bilo jezgro kriminala i korupcije zasnovano na muci srpkih porodica. OMI je samo na osnovu tzv. CRP odluke koja se dobijala u Sarajevu, a u kojoj je samo pisalo da je određeno lice 1991. godine bilo savjestan vlasnik konkretne navedene imovine, zakazivalo deložacije i uz pomoć policije izbacivalo srpske porodice. To se dešavalo, bez obzira što je to određeno lice svoju imovinu poslije 1991. godine prometovalo ili zamijenilo. Dešavalo se da srpske porodice ostanu bez imovine, a da druga strana faktički pravno raspolaže sa obe imovine iz ugovora o razmjeni nekretnina.

U kojoj teškoj situaciji su bile te srpske porodice govori i činjenica da je zbog izvršenja deložacija bilo nekoliko ubistava i samoubistava. Iz očaja ljudi bi aktivirali plinske boce, bacali bombe...

Zbog problema poništavanja ugovora o razmjeni nekretnina formirano je interesno udruženje Zajedno do istine (u jednom periodu potpisnik ovih redova bio je njegov predsjednik).

Zajednička muka je okupila članove udruženja kako bi pokušali riješiti životne probleme u kojim su se našli ne svojom krivicom. Naprotiv, uradili su sve po zakonu i uz dobrovoljnost obe strane sačinili ugovor o razmjeni nekretnina. Počeli su novi život u novoj sredini i onda nakon 5 - 10 i više godina dolazi do poništenja ugovora, deložacija, često i bez sudske presude, jer spomenuti, sramni OMI upravo se tako ponašao – izbacivao srpske porodice uz asistenciju policije i to u Republici Srbskoj, ponajviše u Banjaluci. Predstavnici udruženja da bi riješili nametnute probleme imali su sastanke sa predstavnicima vlasti Republike Srpske i BiH. Tražili su samo dosljednu primjenu zakona i pravnu sigurnost. Skoro da nije bilo nikakvih rezultata, svi su se bojali Visokog predstavnika i samo gledali svoja posla.

Sjećam se sastanka, mislim 2003. godine sa tadašnjim ministrom spoljnih poslova BiH, gospodinom Mladenom Ivanićem. Kažem mu: „Gospodine ministre, ovdje se radi o tihom umiranju ljudi. Liježemo i ustajemo sa istim životnim problemima i to već nekoliko godina čekajući da i naša porodica dođe na red za izbacivanje na ulicu. Tražimo da Ministarstvo spoljnih poslova BiH zauzme stav da se svi problemi proizašli iz raspada zajedničke države Jugoslavije u novonastalim državama rješavaju na isti način. Pa ako se mogu poništiti ugovori o razmjeni nekretnina u Republici Srbskoj, da se tako čini i u Hrvatskoj. A ako se ne poništavaju u Hrvatskoj da se to ne čini ni u Republici Srbskoj. Ovako se sudskom presudom poništi ugovor u Republici Srbskoj i srbska porodica koja je došla iz Hrvatske bude deložirana bez mogućnosti da se vrati u svoju predratnu imovinu, jer Hrvatska ne priznaje presude sudova iz RS i FBiH. Tako su srpske porodice ostajale bez imovine, a druga strana iz ugovora, najčešće Hrvati ili Bošnjaci koji su prije rata živjeli u Republici Srbskoj formalno pravno raspolagali i jednom i drugom imovinom. To je omogućilo mnoge zloupotrebe i prevare. Srbi su eventualno mogli pokrenuti skupi sudski postupak i eventualno vratiti u vlasništvo svoju prijeratnu imovinu, ali samo u slučaju ako je u Republici Srbskoj prije toga poništen ugovor i hrvatska ili bošnjačka strana uvedena u posjed. Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj i mijenjali imovinu sa Hrvatima u Republici Srbskoj, ako su iz određenih razloga željeli poništiti takav ugovor ni na koji način to nisu mogli jer hrvatski sudovi to nisu dozvoljavali.“ Rekli smo ministru i da: „Ako su stanarska prava u svim novonastalim državama bivše Jugoslavije, sem u Hrvatskoj pod vrlo povoljnim uslovima pretvorena u vlasnička prava da insistiraju da set ako uradi i u Hrvatskoj. Istrajavanje Hrvatske u različitim principima omogućilo je faktički otimanje 40.000 srbskih stanova što je ogromna materijalna vrijednost.“

Ministar ništa konkretno nije uradio. Nije u pitanju lični odnos, ili slabost konkretnog političara. Nažalost, u to vrijeme tako bi se najvjerovatnije ponašali svi srbski političari, a da je ministar spoljnih poslova BiH gospodin Ivanić saosjećao sa tim srbskim porodicama, „ušao u kožu tih ljudi“, i kao političar imao ljubav za svoj narod, čudo bi se desilo poput onog sa početka teksta. Mogao je ministar da problem iznese na međunarodnu scenu. Zastupa istinu i pravdu za svoj narod. Zaprijetiti blokadom rada Savjeta ministara BiH i po cijenu da bude smijenjen, podnijeti i ostavku na funkciju ministra, ali i drugi srbski političari koji bi došli na tu funkciju isto da urade... Ne bi se srpske porodice izbacivale na ulicu, a ti političari koji bi se na takav način založili za svoj narod sad ne bi imali dilemu da li će dobiti podršku na izborima.

Potpisnik ovih redova, prije desetak godina, u svojim prvim televizijskim nastupima govorio je da srbski političari trebaju preokrenuti redosled prioriteta i umjesto sadašnjeg redoslijeda: lični interes - stranački pa opšti, da to bude prvo opšti interes, stranački pa tek onda lični. Da političari imaju više hrabrosti i viziju da se brižno, roditeljski odnose prema svom narodu...

Srbski narod ima uspješne i sposobne pojedince koji su se ostvarili i materijalno dokazali u ličnom smislu. Međutim, godine prolaze i vremenom taj uspjeh skoro da ne znači ništa.

O, kako bi bilo dobro da neko od njih uspješnih uputi poziv: Evo ostvarili smo lični uspjeh, pokažimo se uspješnim i u možda najdubljem smislu, zajednički pomozimo svom narodu. Neka nam to bude najveći zajednički izazov i inspiracija. Napravimo strategiju obnove svog naroda i sa radošću je ostvarimo. Imajmo vjeru, ljubav i roditeljski odnos prema svom narodu. Biće nam svima bolje i čuda će se dešavati.

Takvo ponašanje, pogotovo političara ne bi trebalo biti iznenađenje, već norma, logika i njihovo prirodno stanje.



Autor: Dane Čanković, predsjednik Pokreta SNP Izbor je naš