Da li će Srbska pravoslavna crkva blagosiljati osvajačke pohode NATO?
Republika Srbska i Federacija BiH su imale sopstvene vojske do 2006. godine. Vojska Republike Srpske i vojska Federacije prestale su da postoje odlukom političara ova dva entiteta koji su se usaglasili o formiranju nove (zajedničke) vojne formacije u dejtonskoj BiH.
Danas postoji zajednička vojska pod imenom Oružane snage BiH (OS BiH) koja u sebi sadrži, između ostalog i tri puka koji neguju tradiciju naroda koji su formirali i čine Oružane snage: bošnjačkog (muslimanskog), hrvatskog i srbskog. Prema standardima koji su postavljeni pred zajedničke oružane snage kao garant njenog uvažavanja i prihvtanja sve tri komponente postavio se uslov uvođenja verskih službenika u OS BiH. Odluka o ovome praktično je sprovedena u djelo dolaskom pravoslavnih i katoličkih sveštenika, kao i imama Islamske verske zajednice u jedinice OS. Bitno je naglasiti da je ovo prvi put od početka Drugog svetskog rata, odnosno od dolaska komunista na vlast u bivšoj Jugoslaviji da se uvodi verska služba u vojsku. Dolaskom pravoslavnih sveštenika u jedinice OS nastavljena je tradicija srpske vojske i srbskog vojnika da ima u svojoj jedinici i pravoslavnog vojnog sveštenika. Služba vojnog sveštenika je veliki izazov i za Crkvu i za OS jer i vreme i uslovi u kojima deluju su specifični i zahtevaju specifične i jedinstvene poteze i odluke.
Jedan od problema sa kojima su se susreli vojni sveštenici, odnosno Srbska pravoslavna crkva u svojoj misiji i radu u OS bio je, između ostalih, i taj, da se od sveštenika očekuje da idu i da podrže vojne misije pod pokroviteljstvom NATO-a. Srbska Crkva do sada nije imala ovakvih iskustava, i nije donosila odluke ove vrste. Da li dozvoliti ili ne prisustvo sveštenika Srpske pravoslavne crkve u ratnim misijama NATO pakta? O tome se nije razgovaralo, niti je doneta odluka o tome. Problem je još komplikovaniji jer mnogi ne razlikuju UN misije pod pokroviteljstvom Saveta bezbednosti UN od NATO misija. U ovoj razlici se krije i odgovor na postavljeno pitanje.
Naravno da nije problem da srbski vojnik ode u misiju pod pokroviteljstvom UN, jer se u takvim misijama prenosi iskustvo, obezbeđuje se mir i pomaže se ugroženom stanovništvu. U takvim misijama učešće sveštenika je opravdano i ima svoj puni smisao i značaj. Problem je što ze u zadnje dve ili tri decenije susrećemo sa NATO ratnim misijama i mnogi uopšte ne shvataju razlike između ove dve krajnosti. NATO ratne misije su smišljeno projektovane i vođene u cilju samo određene grupe zemalja - vrlo često ili isključivo bez saglasnosti Saveta bezbednosti UN (kao što je bilo i bombardovanje Srbije 1999. godine) odnosno, one su vrsta savremenog osvajačkog pohoda u koji uvlači sve svoje satelite od kojih se očekuje da odrade određeni posao. U skladu sa tim, sateliti traže da se u osvajački pohod uključe i verske zajednice njihovih država kao podrška misiji u kojoj su i oni sami akteri. Samim tim se dolazi u situaciju da se verska zajednica tu postavlja kao otvoreno saglasna sa onim što radi NATO misija, a u kojoj čak nema ni mogućnost eventualnog kreiranja takve misije, u smislu ukazivanja na ljudska i verska prava itd.
U ovakvim situacijama ide se po "difoltu", a jedinice dobijaju iz Brisela naređenja šta i kako treba raditi. Ovde se nailazi na problem, da verska zajednica, bilo koja, se stavlja u ulogu, saglasna je, odnosno blagosilja ono što se radi u tim zemljama pod okriljem NATO-a. Dolazi se do dileme da li će se postaviti pitanje generacijama iza nas: Zašto ste vi kao verska zajednica blagosiljali neke akcije i stavove NATO snaga koji povremeno isplivaju na površinu u ne tako pozitivnom svetlu.
Kako se postaviti prema tome? Postoji jednostavan odgovor. UN misije koje su i pre postojale su nešto što nije problem, gde bi se pravoslavni sveštenici pojavili kao podrška srbskim vojnicima, dok u NATO misijama verska zajednica mora dobro da analizira i odluči o svom učešću, čak i ako je država pristala na saradnju kroz neko "partnerstvo" ili članstvom u NATO-u gde se srbski vojnici šalju na razna ratišta, što je takođe veoma problematično. Konkretno u srbskom narodu bi se uništio viševekovni način poimanja rata i sukoba, jer Srbi nikada nisu poznavali niti poznaju način agresorskog, napadačkog rata gde se neko okupira ili se dovodi u status kolonije - nego samo poznaju odbrambeni rat bez pretenzija na bilo čiju teritoriju.
Sama služba vojnog sveštenika u srbskoj vojsci je nastala kroz istoriju upravo iz razloga kada neprijatelj napadne teritoriju - da sveštenici odlaze sa svojim narodom i svojom vojskom da bi im bili podrška u odbrani otadžbine. Služili bi Liturgije, obavljali obrede, pomagali... To su stvari koje je srbskom narodu istorija nametnula, isključivo kao odbrana vlastitog ognjišta.
Zapad i NATO nameću priču neophodnosti da se verska zajednica uključi u NATO misije. Treba reći da su mnogi zahteve ispoštovali, a to nije bio problem čak i nekim pomesnim Pravoslavnim crkvama. Srbima to nikako ne bi trebalo biti od interesa jer bi time navukli jaram verske zajednice koja je podržala nešto što nema nikakve veze, ni sa onim što verska zajednica trebe da radi, a pogotovo ne sa nekim interesnim strukturama sa zapada koje pokušavaju da kroz NATO misije ostvaruju raznu "korist". I Vojska Srbije i Oružane snage BiH lome koplja kako i na koji način to uobličiti. Vreme koje dolazi neće postavljati pitanje, da li se to zaista želi, nego će ići po naređenju. Zbog toga je važno da se Srbska pravoslavna crkva na vreme opredili. Za sada srbski sveštenici u Oružanim snagama BiH ne odlaze na takve misije, ali vreme koje je ispred nas će sigurno aktualizovati ovo pitanje.
U Oružanim snagama BiH je već traženo da se sveštenici angažuju na određeni vremenski period sa srbskim vojnicima koji borave u misijama pod komandom NATO-a. Sveštenici nisu išli jer se Crkva nije opredelila niti im je dala mandat za tako nešto. Za sada je takvo stanje, da sveštenici rade sa vojnicima u kasarnama u matičnoj zemlji i takva im je služba blagoslovena. Sve ostalo što se traži mimo toga mora biti rešeno u zvaničnom stavu SPC.
Za vojske Zapada ova pojava je normalna od samih početaka nastanka ovih armija pa do danas, zbog potpuno drugačijeg načina razmišljanja i sagledavanja vojne doktrine i shvatanja rata. Za Srbe su takve relacije potpuno strane.
Zahtevi prema srbskim sveštenicima su dolazili iz Ministarstva odbrane BiH u smislu da sveštenici obiđu vojsku na terenu. Sam odlazak i prisustvo sveštenika, bez obzira da li je on tamo učestovao ili nije u određenim aktivnostima, predstavlja saglasnost verske zajednice za ono što NATO radi na terenu. Ko je napadač, ko je žrtva, ko je inicijator, sve te stvari su veoma konfuzne i dolazak sveštenika na ta mesta je otvoreno svrstavanje na jednu stranu. Vojnici čak idu u misiju pod zastavom tuđe zemlje, što još više usložnjava situaciju.
Ovakve avanture su sigurno diskutabilne iz prostog razloga što su same misije NATO problematične, neretko agresorske, osvajačke i što se većinom sprovode bez odluka Saveta bezbednosti UN ili podrške široke međunarodne zajednice, a neretko bivaju jednostrane. Samim ovakvim akcijama NATO-a Srbi bi se stavili na jednu stranu i dolazili bi u konflikt sa drugim zemljama i narodima. To nije način rezonovanja srbskog vojnika.
Pitali smo jereja mr Dragana Grujića kakav je njegov stav o eventualnom učešću srbskih pravoslavnih sveštenika pod okriljem NATO-a misija širom sveta.
- Trenutno OS BiH po ugovoru "Partnerstvo za mir" učestvuju u određenim zemljama sprovodeći „podršku miru“ pod komandom NATO-a. Za sada odluka ministarstva odbrane ili bilo koje političke strukture nije išla u tom pravcu da se zahteva otvoreno učešće pravoslavnih sveštenika, kao ni bilo koje druge verske zajednice u tim misijama. To pitanje je ostavljeno za neki naredni period dogovora države i verskih zajednica, odnosno odluke da li bi takva aktivnost bila produktivna i dobrodošla za Republiku Srpsku i BiH. Pitanje je otvoreno, a verske zajednice imaju svaka posebno svoj stav i mišljenje o tome koliko bi to bilo korisno ili štetno. Za sada sveštenici Srpske pravoslavne crkve nisu učestvovali ni u jednoj NATO misiji i nisu davali saglasnost i blagoslov svoje verske zajednice za odlazak vojnih sveštenika u bilo koju drugu zemlju u kojoj se sprovode misije ovog karaktera. Sam problem zalazi u način razmišljanja jedne verske zajednice kao što je SPC, koja istorijski nije imala niti se susretala sa takvim problemom do sada. Mislim da SPC za sada ne razmišlja u tom pravcu, da šalje svoje sveštenike u takve ratne misije, odnosno misije NATO pakta. To je nešto što treba rešavati i na političkom nivou, a ako se tu dobije saglasnost onda se treba konsultovati verska zajednica, da da svoj stav i mišljenje da li će pratiti odluke državnih institucija u angažovanju svojih sveštenika u tim ratnim područjima.
Da li je SPC dobijala neke zahteve za učešće sveštenika u misijama NATO-a?
- Bilo je zahtjeva na lokalnom nivou u jedinicama gde su sveštenici postavljeni. Konkretno u Oružanim snagama BiH je bilo inicijative da se sveštenici koji su tu postavljeni u određenim jedinicama angažuju na terenu u zemljama u kojima trenutno NATO ima svoje operacije. Mi nismo apsolutno ni razmišljali o tome, niti smo se angažovali jer pratimo zvaničan stav naše verske zajednice. Sveštenici nisu izlazili iz zemlje niti su podržavali bilo koju misiju. Za sada je to ovde u BiH postavljeno manje-više, na dobrovoljnoj osnovi, kao što je i sam odlazak vojnika na dobrovoljnoj osnovi. Mi nemamo, za sada, zakon koji određuje da se jedinica u potpunosti sa svojim kapacitetom i ljudstvom šalje na određenu teritoriju i to je još prepušteno izboru vojnika koji se prijavljuju za određenu misiju. Zbog toga ni sami sveštenici nisu dovođeni u situaciju da se zakonski na neki način moraju odazvati odlasku u misiju i to je za sada stanje na terenu. Videćemo u budućnosti koliko će i kako koja verska zajednica odgovarati takvim potrebama, odnosno koliko je to u duhu onoga što ona mora i treba da radi. Pravoslavlje kao vera nije nikada bila niti je mogla da podržava bilo kakav stav svog „vernika“ ili bilo koga ko se deklariše kao pravoslavni hrišćanin da na neki način odlazi u određenu sredinu, namećući neke svoje stavove, način mišljenja kao prioritetne u odnosu na taj narod koji živi u određenoj zemlji.
Pravoslavlje ne može biti prepoznato niti se može staviti u ulogu vere koja zagovara ili blagosilja dejstva unutar jedne misije koja je osvajačkog karaktera. Pravoslavlje nije vera agresije i torture nego ljubavi i praštanja. Zbog toga mogu jedino prihvatiti i razmišljati o misijama UN odobrenim od strane Savjeta bezbednosti koje izvorno u svojoj suštini čuvaju i grade mir. Prisustvo srbskog vojnika, pa i srbskog sveštenika u takvoj jednoj misiji podrške miru bila bi sasvim opravdana i prihvatljiva. Mogu shvatiti sveštenika koji prati svoju jedinicu koja se šalje radi očuvanja mira na nekim zaraćenim područjima i to je nešto što i kao čovek i kao sveštenik mogu da podržim. Ti vojnici su otišli da razvade zaraćene strane, a ne da budu strana koja inicira sukob ili održava sukob radi svog interesa. Misije koje idu u pravcu ostvarivanja ciljeva i interesa samo jedne strane i koje se sprovode zbog toga da bi se porobio narod ili okupirala teritorija su problematične, i postavlja se pitanje koliko se verska zajednica može staviti u službu jedne takve politike gde je evidentno na snazi „zakon jačeg“ i „zakon džungle“ gde jači uništava slabijeg. Sama vera to ne podržava jer ne smije biti diskriminacije. Vera mora biti ta koja će ljude povezivati i dati im smisao životu, a ne da bude ta koja će na neki način podržati, blagosiljati konflikt, podržati ratno stanje - podržavati neku vrstu tihe agresije. Onda se postavlja pitanje da li verska zajednica smije sebi dozvoliti da bude izmanipulisana pretvarajući se u sluškinju nekog sistema, pakta ili vojske koja koristi kapacitete verske zajednice isključivo u svom interesu, a da on nema nikakve veze sa onim što ta verska zajednica propagira i čemu teži. Vera ne smije biti iskorištena u svrhu pravdanja i prikrivanja rata i agresije, pa makar takve operacije danas popularno i nekritički nazivali - misije.
Vanja Savićević,
https://serbian.ruvr.ru/2014_09_27/Da-li-ce-Srpska-pravoslavna-crkva-blagosiljati-osvajachke-pohode-NATO-7377/
- Izvor
- Glas Rusije/ vostok.rs
- Povezane teme
- Srbija
- RepublikaSrpska
- Bosna
- NATO
- pravoslavlje
- religija
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Globalni gigant Glovo napušta BiH, a domaća aplikacija Ordera preuzima tržište dostave hrane. Restorani i kupci masovno prelaze na pouzdano domaće rješenje — koje svoju mrežu već širi i...
Poslanici bloka su, kako se navodi, izabrali Qwant, koji je ranije bio u vlasništvu Axel Springer-a, kako bi smanjili digitalnu zavisnost od SAD....
Samo 38 odsto ispitanika veruje da Moskva predstavlja vojnu pretnju, u poređenju sa 52 odsto prošlog septembra, navodi Bild....
Niko od odgovornih za napad na školu u Starobeljsku neće biti pomilovan, saopštilo je rusko Ministarstvo spoljnih poslova...
Izveštaj dolazi u trenutku sve većih američkih ratnih troškova, iscrpljenih zaliha raketa i nespremnosti saveznika da se uključe....
Džon Retklif je, kako se navodi, rekao da američki predsednik očekuje „temeljne promene“ od Havane....
Ostale novosti iz rubrike »

















