Dani(j)el Simić: Nije krv limfa

U naučnom pogledu, ovaj naslovni iskaz ima smisla taman koliko i ona: nije krv voda. Ipak, zamoljenom da napišem nešto za časopis studenata medicine, prvo mi na pamet pada krv, kao starostavni sinonim za gene.

Moja sestra je neuropedijatar, kao što mi je mati već odavno neuropsihijatar. Medicina zato obilježava moju najužu porodicu, mnogo više nego druge profesije. Tako, i ako se bavim književnošću i društvenim naukama, imam mnogo jasniji uvid u ovaj poziv od većine. Otprilike, kao što nekome kome je otac policajac, teško možete prodavati priču tipa „mrzim pandure“.

Ono što ne volim kod naših ljekara, nešto je što zamjeram i većini drugih profesija. Iz svog jezikoslovnog (neću reći lingvističkog) temelja, oduvijek sam prezirao folirantsku upotrebu stranih riječi u nauci. Nešto mora biti klavikula po svaku cijenu, čak i kada je potpuno zdravorazumski da bude ključna kost.

Vujaklija protiv Klaića

Nasilno umetanje tuđica u stručan govor, pogotovo pred pacijentom koji ima tri razreda šupare, služi pravljenju zida između njega i ljekara. Da zaveže, i ne postavlja dalje pitanja. Takav folklor ima praporijeklo kod onih koji baš i nijesu pretjerano stručni, ali im je cilj da drugi to ne osjete, te da naglase svoj status i zvanje. Ipak, primio se kod svih naših „doktora“.

Na taj način, nauka i naučno se trajno amputira iz sopstvene nacije. Pametni i napredni mogu biti samo neki drugi, koji koriste drugo pismo i drugi jezik. Dovoljno je što se i riječ „ljekar“ rijetko sreće u govoru običnih ljudi, nego svi uglavnom idu „kod doktora“. Rusi, čija medicinska nauka je bez rasprave daleko naprednija od srpske, svoje ljekare zovu „vrač“. Ta riječ kod nas ima sasvim drugo, arhaično značenje, kao što u ruskom „pravo“, na srbskom znači „desno“.

Negdje u prošlosti smo pogrešno skrenuli. Zato danas naša industrija i nauka nije sposobna napraviti ni digitalni ručni časovnik, a kamo li opremu za ultrazvučnu dijagnostiku. A sve kreće od toga. Od duhovnog nesamopouzdanja. Jednako kao što su brice nekada vadile zube; sveštenici su, pored svoje osnovne uloge, bili i ljekari, psihijatri, porodični savjetnici, sanitarni inspektori, ali i lingvisti... Dakle, dragi vidari, u vrijeme paganstva su vračevi bili najobrazovaniji i najugledniji sloj društva.

Šta su ljekari kod nas danas?

Dijele sudbinu ostatka društva, koje je usitnjeno, posvađano i rasturenog sistema vrijednosti. Jednom drugu koji je upisao teoretsku fiziku, bez obzira na moje rodoljublje, svojevremeno sam rekao da što prije treba da ide odavde. Taj stav je iznenadio one koji su me znali tada. Još više one koji me znaju danas.

Neki počnu svirati gitaru da bi lakše došli do djevojaka, neki zato što im je to unutrašnja potreba za izražavanjem sebe. Ovi prvi rijetko kad upišu Muzičku akademiju i pišu naučne radove. Tako i oni koji su kod nas upisali medicinu da bi imali para, a ne zato što ih privlači da pomažu pripadnicima ljudske vrste; takođe imaju perspektivu u životu. Oni koji istinski čeznu za unapređenjem nauke i ličnim učešćem u svjetski bitnim spoznajama o ljudskom tijelu, teško da će, kako sada stvari stoje, kod nas naići na zadovoljavajuće ospoljenje.

Čitav državni aparat je usmjeren da podržava kratkoročne vizije svijeta, koje svoju podlogu imaju u prepisivačima, poltronima i neumjerenom profitu pri prodaji muda (ne testisa) upakovanih kao bubrezi. Medicinarima je u takvom svijetu teže nego drugima, jer treba odlučiti da li ćete liječiti samo one koji imaju pare, ili sve kojima pomoć treba? Takva ideologija je posljedica i činilaca za koje nijesmo sami krivi, koji dolaze spolja, ali prije svega leži u samopreziru.

Više cijenim one koji odu ako ih se zove i uključe se u svjetska središta naučne misli, nego one koji će čitav svoj vijek ostati kod kuće i kukati na mjesto rođenja. One koji uspiju, a takvih je malo, pozivam da se vrate i ne budu zgađeni onim gdje se vraćaju. Ja se trudim da liječim duh, vi pokušajte tijelo. To je dilema – da li ćemo presjeći taj začarani krug i onemogućiti zakon spojenih posuda, ili ćemo liječiti samo bogate?

Uzdam se u povratak bogatih duhom, jer, ipak – nije krv limfa.