ČOJSTVA I JUNAŠTVA TRISTA VASOJEVIĆA

General dr Luka Kastratović,predsjednik Udruženja Vasojevića otkriva spomenik

 ANDRIJEVICA- Često imena pojedinih mjesta mnogo govore , kao što je slučaj sa našim Troglavicama.Sa Troglavica se širi pogled ka tri sela :Slatini,Zabrđu i Trešnjevu i dalje.Podsjeća na burnu istoriju ovoga kraja,na viteštvo i junaštvo naših predaka u borbi za slobodu.

    Razbijanje i propast ranofeudalne srpske države i najezda Osmanlija ostavili su teške istorijske posledice.Naši preci,kao i svi Vasojevići,pritisnuti najezdama raznih osvajača preživjeli su burnu istoriju borbe za opstanak,nacionalni identitet i slobodu.

    Zahvaljujući pregalaštvu članova Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918.,posebno Dragoju Bakiću doživjeli smo da se izgrade spomenici koji su otrgli od zaborava veliki i značajan dio naše istorije.Takođe,dugujemo zahvalnost njegovom preosveštenstvu episkopu Budimljansko-Nikšićke eparhije našem vladiki Joanikiju koji je dao blagoslov da se izgrade ove svetinje, kao i narodu ovog kraja ,bez čije podrške ovo ne bi moglo biti izgrađeno,Vama koji ste danas ovdje i onima koji nijesu mogli doći iz raznih krajeva svijeta.

    Ovi spomenici,crkva Svih svetih kako su nam odškrinuli vrata i bacili svjetlost na značajan dio naše istorije,tako nas i upozoravaju na našu obavezu i odgovornost da,radi sadašnjosti i budućnosti naših potomaka,ne zaboravimood kojih smo i ko smo i potomcima otvorimo vidike u borbi za bolje sjutra,za razvoj i napredak ovog kraja.

       Iza osvajača i njihovih pohoda ostajala je samo pustoš.S koljena na koljeno u predanjima i oskudnim zapisima prenošena su pamćenja o brojnim pokoljima,spaljenim selima,zbjegovima,ropstvu,pogromima,grobljima.Turska osvajanja bila su surova.Kroz viševjekovno ropstvo,pored svakodnevnih zuluma nad stanovništvom,sistematski su uništavane institucije nemanjićke države,kao i spomenici materijalne kulture.

    Turci,paleći sve pred sobom zatirali su zametke prosvjetnih i kulturnih institucija.Škole,crkve i druge institucije nijesu samo uništavane,već je zabranjivano i onemogućavano  otvaranje i izgradnja novih,provođen je zulum do granica održavanja golog života i opstanka naroda.

    Šta je ostalo našem narodu?

    Jedino da se bori za sopstveni opstanak i slobodu!

    Surove grozote turskih represalija ipak nijesu uspjele da unište život:srbsko nacionalno biće i kolektivno pamćenje.

    Podizanjem ovih spomenika i crkve Svih Svetih Slatina,Zabrđe i Trešnjevo potvrđuju da su dostojni nastavljači zavjeta svojih predaka.

    U svojim osvajačkim pohodima i porobljavanju moćnici nikada nijesu poštovli ljudke i viteške norme, kao ni držali do svojih obećanja.O tome svjedoči spomenik,podignut prošle(2012.)godine,na prevaru posječenih šezdeset najviđenijih glava iz ova tri sela,1768.godine.Tada je narod izbjegao pred turskim zulumćarima u planinu Željevicu,našavši sklonište u njenim šumama i pećini.Poslije neuspjele topovske kanonade lukavi Kariman paša pribjegne "pregovorima",odnosno daje čvrsto obećanje da se nikome ništa neće loše desiti,samo ako se narod vrati kućama na svoja ognjišta.

     Vjerovanje u zadatu rijrč narod ovog kraja je i ovoga puta skupo platio.Turci su posjekli 60 muškaraca,odabrali žene i djevojke za hareme,a mlađe i snažne za prodaju u roblje.Preostali živalj,stare i djecu,poslali kućama da pričaju kako će  proći svi oni koji se u buduće ne budu pokoravali.

    Ovakvi i slični postupci Turaka dovodili su narod do očaja.Jedini izlaz bio je otpor i borba za oslobođenje.Slobodarski duh našeg naroda nije uspio da  uguši nijean osvaač.Prvi srbski ustanak,na čelu sa Karažorćem,otvorio je vidike i prokrčio put neprekidnoj borbi za oslobođenje.

       U tom nadahnuću borbe za slobodu stupili su najbolji vojnici u odred  "300 Vasojevića" da se udruženim snagama,zajedno sa braćom iz Srbije bore za oslobođenje od turskog ropstva.

    Tu nam je crkva Svih Svetih,da vjerni narod okupi,okrijepi,udahne mir u duši i snagu za nova pregnuća.Da podsjeti da bez sloge i zajedničkih,udruženih snaga nema napretka .

    U borbi za slobodu rađali su se i dinastički sukobi oko vlasti i drugih interesa.Iako su bili kočnica nijesu uspijevali da prekinu,ugše borbeni i slobodarski duh naroda.

   To potvrđuju i vojnici,naši preci, odreda "300 Vasojevića".Toje bila prva veća vojna jedinica bataljonske veličine u Vasojevićima organizovana početkom 1861.godine,koju je u junu iste godine knjaz Nikola uputio u Srbiju.Do danas istoričari nijesu odgonetnuli zašto je tako krupna jedinica ,preko neprijateljske teritorije,upućena u Srbiju.Slažu se da je slanje vjerovatno imalo više politički nego vojni karakter.Smatrju da Odred nije imao zadatak uspostavljanja direktne veze dvije države,ni prenos ratnog materijala,kako je na Cetinju rečeno Miljanu Vukovu,već je ,vjerovatno,trebalo da posluži kao oruđe da se Srbija po svaku cijenu uvuče u rat sa Turskom.

    Iako nije razjašen  motiv crnogorskog dvora, motiv Vasojevića i vojnika Odreda je bio jasan i za divljenje.To je bio pohod čojstva i junaštva,pohod braći u Srbiji sa željom da se ujedine i zajednički bore za oslobođenje od turskog ropstva.Njihova imena su upisana zlatnim slovima u istoriji Vasojevića i odnosa i Srbije i Crne Gore.

    Među njima je 26 vojnika iz Slatine,Zabrđa i Trešnjeva,nama za ponos i poruku naraštajima da nema te cijene koju ne trba podnijeti u borbi za  "slobdu i krst časni"- izreka i opredeljenje koje ne gubi na značaju ni danas.

    Šta je to što plijeni pažnju i danas,poslije 152 godine ?

    Svi borci Vasojevića su željeli da idu u Srbiju,da se sa braćom zajedno bore za oslobođenje.Znali su da idu u složenim uslovima,da se pod borbom moraju probijati do Srbije...A odabrani su najbolji , za komandanta odabran Šujo Šćepanov Dragović.Među njima je bio ipočasni vojvoda vasojevički Stojan Vojvodić,sin čuvenog vojvode Sima Kastratovića i otac još znamenitijeg vojvode Lakića Vojvodića.Za ono vrijeme to je bila elitna jedinica,najbolji vojnici biranih po 30 iz svake kapetanije.Bili su to iskusni i prekaljeni borci osvedočeni u mnogim borbam.Bili su i dobro naoružani jer su preko turske teritorije silom oružja krčili pu do srbijanske granice.

      Krenuli su ispred manastira Đurđevi Stupvi preko Police i Bihora u pravcu Peštera i Sjenice ka Javoru.Probijali su se pod borbom.Na prelazu iz Bihora ka Pešteri napadnuti su sa više strana,iz više pravaca.Napadali su ih Turci iz Sjenice i Novog Pazara,a stigli su im u pomoć i Turci iz Vučitrna.Ukupno četiri hiljade Turaka na 300 Vasojevića.U Đalovića klisuri vođena je najžešća bitka ,gdje su poginula dva Vasojevića,a deset ranjeno.

     Knez Mihailo i srbijanske granične vlasti nijesu znali sa kakvim ciljem  i zašto je na granicu došla ovolika naoružana crnogorska vojska.Naređeno je da se Vasojevići razoružaju uz pomoć vojske i policije užičkog okruga,sa ukupno sedam hiljada soldata,pod komandom Ranka Alimpića,ali su se Vasojevići oduprli silom oružja.

    Kada su polazili u pohod rečeno im je da će biti bratski dočekani,a sada doživljavaju veliko razočarenje.U Srbiji čak nijesu ni znali za njihov dolazak.Alimpić je ima velike muke u razoružavanju odabranih i oprobanih ratnika.Držao ih je nekoliko dana u okrženju da bi ih privolio da predaju oružje.Ni to ne bi pomoglo da nijesu posredovali plemenski kapetani koji su komandovali odredom i pristali na kompromis.Sedmorica nijesu htjeli da predaju oružje po cijenu  života,jer nijesu došli u Srbiju da ih braća razoružaju,već da u njima nađu pomoć za borbu protiv Turaka.Uputili su se nazad u Vasjeviće,ali su u povratku od turskih zasjeda svi izginuli.

    Nakon razoružanja odred je po manjim grupama raspoređen po šumadijskim gradovima.Izvijestili su,pismom, Miljana Vukova o stanju u kojem se nalaze tražeći da ih izbavi iz ropstva.Knjaz Nikola i knez Mihailo su se dogovorili da se Vasojevići oslobode zarobljeništva.Oružje im je vrćeno u Ivanjici i u Vasojeviće su se vratili po manjim četam uz borbu.Neki su na tom putu stradanja poginuli,a neki mrli.

    I ovo je primjer kako vladajuće "elite" zloupotrebljavaju plemenite ideje i žrtvuju narod za ostvarivanje svojih,ličnih ili dinastičkih ciljeva.

    Nerazumljiva i čudna je bila igra nnjaza Nikole oko slanja ovog odreda u Srbiju i povratka u Crnu Goru,kao i dodjela priznanja vojnicima za napore u ovom teškom i rizičnom pohodu.Čak im je podigao i spomenik ,što je prvi slučaj u Crnoj Gori da se podiže spomenik živim ljudima.Spomenik je kasnije uklonjen,ali su nedoumice ostale i do danas pitanje nerazjašnjeno.

    Međutim,kada je u pitanju zajednička borba za oslobođenje od višvjekovnog ropstva,kod naroda nije bilo nedoumica.

    Bez obzira na sve okolnosti imena učesnika odreda "300 Vasojevića" i danas žive u pamćenju kao primjer junaštva u oružanom prelasku iz Vasojevića u Srbiju.Ovaj veliki ratnički podvig,zpažen ne samo u Vasojevićima ,nego svuda po Crnoj Gori i Staroj Srbiji zaslužuje značajno mjesto među događajima iz naše istorije.

    Podizanjem spomenika 28-ci vojnika odreda iz Slatine,Zabrđa i Trešnjva otrgli smo od zaborava imena naših predaka,koji su primjer čojstva i junaštva i nadahnuće u borbi za svekoliki razvoj i napredak ovog kraja.

     Neka im je vječna slava i hvala , a mi da vječno čuvamo uspomenu na njihov podvig i  radimo tako da se i naši potomci ponose našim djelima.