Kusturičini razgovori sa Muhikom
Šta možemo da uradimo da izbjegnemo apokalipsu o kojoj pričate? Ko nam može pomoći da je izbegnemo?
– Nema te sile koja nam može pomoći da je izjbegnemo. Vjerujem da živimo u svijetu u kom su svi slijepi, u svijetu bez vladavine…. Ili bolje rečeno, jedina vladavina je ona za provizijom i zaradom… I nema vladavine koja može da nam učini nešto dobro …
Možda bi trebalo da promijenimo našu percepciju pojma zarade?
– Upravo tako. Moramo da počnemo da razmišljamo na nivou vrste a ne samo zemlje ili klase. To je najteži dio. Ako ne razmišljamo tako onda ne razmišljamo o cjelini. Postaviti na prvo mjesto cijelo čovječanstvo – to će biti veoma teško. Vlade nisu za to sposobne. Najveći problem nije čak ni u tome, već u činjenici da mi uopšte nismo u stanju da kritički posmatramo svoju situaciju. To ne znači da probleme ne možemo da riješimo, ali znači da nemamo plan. Zašto nivo mora raste? Zašto zagađujemo atmosferu? I tako dalje…
To je kao plemenske zajednice, napadali bi druga plemena da uzmu stvari od njih, zar ne?
– Vidi ti to! Slovenski čovek inteligentan i lud kao i mi!
Mi samo pričamo o tome kako da podelimo zaradu najbogatijih ljudi na svetu, šta da radimo
– Paradoksalno, siromašni više dijele nego bogati zbog svog iskustva… Bogatiji si ako manje deliš!
I mit o privatnoj svojini je stvoren…
– Predstavljen je kao nešto sveto, nešto što se ne sme prekršiti… Privatnost… Posebno privatnost bogatstva. To je skoro kao relgiozno uvjerenje. To je kao stub, sveto vlasništvo, podpada u kategoriju neupitnog, ima svetu vrijednost… I mi to primjećujemo … Htjeli smo da dodamo taksu na zemlju, taksu za one koji posjeduju dosta zemljišta… I, kakvu je gužvu to izazvalo! To je bilo kao greh…
Da, tako je kako je … Ali mi i dalje radimo, možda nećemo promjeniti ništa, ali nećemo ni ćutati…
– To je veoma progresivna ideja… Da možeš promjeniti život milimetar po milimetar…. Život je prekratak.
Prekratak … Kada pogledaš unazad, na šta si posebno ponosan?
– Ponosan sam na to što je posao koji sam radio godinama omogućio nekim ljudima koji su živjeli u ekstremnom siromaštvu da danas žive bolje. To ne znači promjenu čovječanstva – to znači da ljudi imaju priliku da tokom vremena koje im je dato ovdje na zemlji imaju udobniji krevet, bolji krov nad glavom, da jedu bolju hranu… Ono što možemo jeste da pomognemo ljudima da im tokom ove avanture koju zovemo život bude malo bolje. To je kao u slučaju mog psa, Manuele. Ona me je pronašla i ja se trudim da joj spremam dobru hranu. Ona živi bolje nego mnogi psi. I to je ono što se računa. Ako pogledamo šta bi to bio „novi čovjek”, nisam siguran da nije riječ o praistorijskom čovjeku. Čovjek koji je šetao unaokolo sa neurednom, prljavom kosom i čekićem u ruci i nije nikoga eksploatisao.
Da, nije izrabljivao nikako. Uzimao je samo onoliko koliko mu je trebalo
– Ono što mu je trebalo
Problem nastaje kada proizvodiš višak. Šta radiš sa viškom?
– Ljudi su morali da ostave malo više zaliha za svaki slučaj, jer može biti suša ili neka neočekivana potreba. To je OK, radi predostrožnosti. Malo više zaliha. Ali onda se pojavila druga stvar, i tada je počela katastrofa akumulacije. Ali dobro, civilizacija je napravljena na tome. I tako, to nije samo pitanje ideologije, to je pitanje civilizacije. Zapadna, hrišćanska civilizacija nije toliko zapadna a ni hrišćanska. Napustila je ono najbolje iz hrišćanstva, zajedno sa najboljem iz zapadne kulture. A zadržala je samo najgore aspekte. Zadržala je samo stvari koje je smatrala korisnim. Nauka i tehnologija, na primer, ali one se koriste kao alat da bi se gomilalo bogatstvo. Veliki uspeh naše civilizacije je baš onaj alat koji je izopačuje. To je civilizacija koja je shvatila da se nauka i tehnologija mogu koristiti da povećaju ljudsku produktivnost. To je bio njen veliki uspeh. Ali to radi da bi se uvećalo ljudsko bogatstvo, a ne da se poveća sreća, blagostanje ili bratstvo. I kako mi da odvežemo ovaj čvor?
Moramo promeniti sistem, ali to je teško jer zahteva menjanje hijerarhije. To jest, ako uzmemo nekoga koji na hijerarhijskom nivou proizvodi nešto, šta da uradite da budete sigurno da to što proizvodi zadovoljava i druge a ne samo njega.
Problem je, jer društvo teži ka zaradi. Veliki motor koji gura stvari napred je zarada.
Isto kao i egoizam.
Baš kao egoizam. Tako je. Mi smo zatvorenici toga. To je impresivan alat napretka jer je pripitomio nauku. Grčka hrematistika (umetnost bogaćenja) pojavila se na pragu, stajala je na pragu nauke i napredne tehnologije, ali nije uspela da kombinuje primenu nauke i tehnologije da se uvećava bogatstvo. I na određenim tačkama u ljudskoj istoriji bilo je blizu. Pojavilo se blizu engleskog kanala, zar ne? U flamenskom kraljevstvu, u Engleskoj, u Hanzeatskom savezu, i to je fenomen koji je promenio stanje u svetu. To je ono što je dozvolilo ovu eksploziju ali je takođe povećalo egoizam do te mere koju ne možemo ni zamisliti. A najgori deo je agresivna sila, dominantna, brutalna sila, celo društvo je pogođeno, i mi smo zarobljeni u njoj kao u paukovoj mreži a mi koji mislimo drugačije ili rešavamo neke stvari drugačije, njima izgledamo kao da smo ludi i pušteni sa lanca. Ponekad nam se dive, ali nas nikad ne prate.
Upravo tako.
Znaš šta kažu. Vau, kakav predsednik, vidite kako on živi, ali drugi predsednici nastavljaju da žive kako su i do sad, i dobro, i ne pomišljaju da počnu da žive kao i ja. Ne brini o tome.
Ne moraš mi reći dva puta. Jer budućnost je nepredvidiva.
Znam da je budućnost nepredvidiva. Nadam se da grešim, razumeš.
Možda možemo da ‘zarazimo’ svet.
Zato jer znam da određena bolest dolazi sa godinama. Ima dosta mladih osoba koji razumeju, podržavaju, slave i osećaju to. Ali kako godine prolaze i život počinje da ih pritiska, sa svojim potrebama, zahtevima, disciplinom, sve ove mlade osobe će na kraju časno služiti neke multinacionalne i onda nekoliko godina kasnije penzionisati. A pre, kad su bili mladi, bili su pravi buntovnici. Ne svi. Ima još nekoliko ludaka na slobodi.
Ali znaš šta, da nije bilo Holivuda, možda bi bilo više slobode. To je moguće. Bez propagande.
Naravno, ali ima još nešto. Imamo izreku: jedna lasta ne čini proleće. Da bi postigli neku malu promenu, potrebno je dosta osoba, zadruga. I grupe koje su vođene zadrugama, a to je teško. Mi snajperisti možemo crtati stripove ali mi ne kreiramo istoriju.
- Izvor
- / vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Intervju sa Pavlom Bušujevim, rukovoditeljem Odeljenja za balkanska istraživanja Instituta za zemlje ZND...
U intervjuu za RGM.Žurnal, Pavel Bušujev, šef Odeljenja za balkanske studije Instituta zemalja ZND, govorio je o mentalitetu vlasti i naroda na Balkanu, o tome koje glasine ostaju puka...
Vaše Visokopreosveštenstvo...
Na pitanje urednika portala RuSerbia.com o dugoročnim posledicama NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom u Srbiji i NATO bioloških laboratorija u Ukrajini i potrebi formalnog okrivljavanja SAD i NATO-a za nanošenje...
Na platnu promiču kadrovi oslobođenja Marijupolja, okružen sam publikom koja aplaudira i plače i razmišljam samo o jednom – saborcima kojih više nema, kaže povodom premijere dokumentarnog filma “Na...
Ostale novosti iz rubrike »
















