Dane Čanković: Teško je biti veleizdajnik

Veleizdaja je uglavnom u vezi onih ljudi koji su na čelu države, naroda, i koji svjesno, obično radi lične koristi, čine ono što je protivno interesima države i naroda.  I mada u prelomnim vremenima ima mnogo ljudi i političara koji svoje vođe okvalifikuju kao veleizdajnike, nekad iz političkih razloga, a nekad što su „sigurni“ u to, često nije tako. Prije će biti da je u pitanju različito sagledavanje teške situacije po narod i državu i način izlaska iz nje. Oni ljudi, političari koji nisu u vlasti, koji nemaju direktnu odgovornost, nemaju informacije koje ima predsjednik, misle da je njihovo sagledavanje situacije i način izlaska iz kriza najbolje rješenje. Kada bi ti ljudi bili na vlasti, ne bi realizovali takva rješenja, ili bi se pakazala lošim.

Najbolji primjer je sadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je svojevremeno, dok nije bio na vlasti, i te kako kritikovao, osuđivao neke postupke predsjednika dr Radovana Karadžića, a onda kada je „ušao u njegovu kožu“, shvatio je i promijenio se. Njegova promjena, za javnost, bila je najočiglednija, kada je na najbolji način pred Haškim sudom svjedočio u korist odbrane dr Karadžića. Tada je Dodik prevazišao samoga sebe.

Teško je biti veleizdajnik. Mislim da to nije ni bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, mada sam bio izrazito protiv njegovog rješenja srbskog nacionalnog pitanja. U vremenu kada se razbijala zajednička država Jugoslavija, što spolja, što iznutra, kada manji narodi od srbskog stvaraju svoje nacionalne države, vođa istorijskog, državotvornog srbskog naroda nastavlja da srbsko nacionalno pitanje riješi kroz Jugoslovenstvo. I ukoliko je to zaista tačno, i pored toga mislim da nije veleizdajnik, jer je on zaista mislio, da je u tim okolnostima, za narod i državu to najbolji put.

Usmjerimo pažnju na pokušaj nametanja teze da je Milošević „izdao“ Republiku Srpsku Krajinu. Ovdje se nećemo zadržati na činjenici da je hrvatska vojska uz pomoć paravojnih američkih snaga izvršila agresiju na RSK, koja je u suštini trebala biti zaštićena od UN-a, već samo na odnos Milošević-Tuđman, a u vezi RSK.

U vrhunskoj politici prisutna je i trgovina pa i prevara. Mislim da su Milošević i Tuđman napravili dogovor koji bi se u najkraćem mogao definisati: da Milošević Srbe u Hrvatskoj „pusti niz vodu“, a to isto da uradi Tuđman sa Hrvatima u BiH.

U realizaciji takvog dogovora prvi na potezu je bio Tuđman, tako što je primorao hrvatske političare da ukinu Herceg-Bosnu koja je politički i ekonomski egzistirala mimo Sarajeva i Bošnjaka, te da Hrvati i Bošnjaci Vašingtonskim sporazumom 1994. formiraju Bošnjačko-hrvatsku federaciju. Poslije je uslijedio pad RSK.

Tuđman je bio prezadovoljan što je obnovitelj Nezavisne Države Hrvatske, a BiH je prepustio Srbima i Bošnjacima – Muslimanima da se oko nje dogovore. Međutim, u politici postoje i prevare... Poslije Tuđmanove smrti zaživjele su hrvatske maksimalističke ideje.

Takav dogovor Miloševića i Tuđmana ne znači da je Milošević izdao Srbe u Hrvatskoj, već da je njihov status vezao za Hrvate u BiH. Milošević u datim okolnostima, sagledavajući interes cjelokupnog srbskog naroda, možda nije vidio bolje rješenje. Šta se drugo moglo? Da Srbi krenu u rat, da ih pogine deset, dvadeset, trideset hiljada... Da NATO izvrši agresiju... Da li je to bolje rješenje?

Sada bi bilo važno da se ispoštuje dogovor Tuđman- Milošević da Hrvati u BiH imaju isti status kao Srbi u Hrvatskoj ili obrnuto. To ima smisla.  I Srbi i Hrvati živjeli su u zajedničkoj državi, bili su konstitutivni u svojim republikama a i brojčano Hrvata u BiH (700.000) i Srba u Hrvatskoj (oko 1.000.000) bilo je približno podjednako.

U svkom slučaju, narod ne bi imao dilemu da li postoji veleizdaja ili ne, kada bi naše vođe bile hrabre, kada se ne bi bojale smrti, kada bi bili vjerujući, jer to podrazumijeva najviši moral, a rodoljublje među najvrednijim osjećanjem.