Da to Ratko Mladić nije možda šugav?

Piše: Dani(j)el Simić

Sjetio sam se ovih dana nekog transparenta u Podgorici povodom agresije NATO na SR Jugoslaviju, gdje su se u dogovoru sa sitnodušnim kolaboracionistom Đukanovićem, svojski trudili da manje gađaju civilne, ali i vojne ciljeve. Od Srbije su, po Ahtisarijevom obećanju, pravili ravnu plohu.

Gađajte i nas, nijesmo šugavi – glasio je on.

Kad su, u tačno heftičnom razmaku, sudili Radovana, pa onda i Vojislava, red je sada o Mladiću. Bez simetrije. Da iznenadi u vojničkom maniru. A nije, valahi, ni šugav. Ne treba popuštati histeriju i ratno huškaštvo u Efbihu. O Neovisnoj Republici Hrvatskoj da ne pričamo.

Valja je hraniti i ljuljati.

Trebaće to iživljavanje istrpiti i nakon žalbenih postupaka, a onda ostaje još malo ideološko-diplomatsko-medijske igranke po plebsu, kada Ratko legne na dasku za sječenje mesa.

Sve je isto, osim mržnje

Tako se to strastveno radi u Orvelovsko-novogovornim državuljcima, ne bi li svi pozaboravljali o kakvoj se etničkoj masi radi. Podijeljenoj na tri vjere, što priča istim jezikom, koji se u državnoj upravi zove sa više imena. Nadalje, ti vjersko-jezički nacioni su podijeljeni administrativnim crtama državica bivše SFRJ, i granicama unutar njih samih, gdje u kombinacijama gotovo niko nikog ne voli.

Ozbiljna je kalkulacija sve to izračunati. Treba zovnuti neko dijete sa peticom iz matematike.

Svi ti nacioni razumiju voditelja i goste u studiju, kad gledaju televizijski program iz neprijateljske države, nakon neke nove haške presude. Recimo u Banjoj Luci ljudi prate kako u Sarajevu i Zagrebu neprestano zagovaraju njihov nestanak, protjerivanje, istrebljenje. Tamo se to zove eufemistički ukidanje Republike Srpske. U svom tom odličnom razumijevanju, zaboravlja se jedno - između sebe ti narodi ne nalaze zajednički jezik i laki su na obaraču.

Nakrivo nasađena zloba

Rat je završen. Osim ako upalite HRT, BHT, FTV... i pripadajuće ideološke inačice u privatnom vlasništvu. Tamo se Karadžić upravo teleportirao sa arhetipskog brda zla. I kolje. Šta bi on drugo. Šešelj je i dalje brend za reklamiranje brzorđajućih kašika. Nijesam jednom čuo ovih dana, obično od vrlo tolerantnih i nepolitičnih osoba, da im je drago što su oslobodili Šešelja u Hagu, samo da mogu gledati kako se s one strane tv-ekrana nerviraju.

No, mediji u FBiH i Hrvatskoj griješe u startu. Mnogo se više lijepe na Šešelja i Karadžića, ako misle da ćemo se više nervirati. Isto to su i zahtijevali okupatori, pa su daleko istrajnije za vrijeme bjegstva im, tražili da se Radovan isporuči u Hag. Ratko je nekako bio u drugom planu.

A Srbi mnogo više vole vojnika.

Vojničina

Ratko Mladić je u svijesti naroda ostao kao vojnik. General. U ljigavom gljivarniku postoscijalističke krvave kiše, u kojem su bujali šverceri, lopovi, pronevjeritelji, otimači, odnosno prvobitni akumulatori kapitala svih kalibara; ovaj ratni selebriti se isticao odsustvom takvih, čisto materijalističkih doživljaja sebe.

Bez obzira što postoje glasovi da je namjeravao da se kandiduje za predsjednika nakon rata, Mladiću nikad nije zamjerano politikantstvo i lični interes. No, upravo zbog politike je Karadžić i pokušao da ga smijeni, doživjevši umjesto toga meki vojni udar. Generali Vojske Republike Srpske su se izjasnili da će i dalje slušati Mladića, šta god da Karadžić komandovao.

E, zato ga je narod više volio, i još uvijek ga više voli od Karadžića. Primjera radi, Mladića vole i SDS-ovci i SNSD-ovci, a SNSDovci ne vole baš svi Karadžića. Pogotovo oni koji ga pamte kao šefa druge partije.

Ne može pomirenje, prije razumijevanja

To je nešto što u Zagrebu i Sarajevu ne mogu nikako razumjeti. Kao što uporno pokušavaju da pomognu Čedomiru Jovanoviću davanjem prostora pred izbore u Srbiji, a zapravo mu tako veoma odmažu. Isto kao što zovu presmiješne tzv. „drugosrbijance“ da im gostuju na televizijama, isključivo tako zaluđujući svoju sopstvenu publiku, da u Srbiji ljudi misle kao oni. To je, ako ništa, neprofesionalno. Uz svijest gdje žive, to je svjesno raspirivanje mržnje.

U Srbskoj je to još gluplja i prozrivija rabota. Drugosrbijanske klonove tu još manje fermaju. Zato, dok čekamo da presude Mladiću Ratku, ima vremena da se uvježbaju da budu što nepodnošljiviji i jadniji, ili da neko konačno proba da razumije drugu stranu i da shvati svoju poražavajuću jednostranu nemoć. Sve je tu unaprijed predvidivo. U prepirci sa drugoentitetskim komšijama jednako su bitni, osim što je general možda nepodjeljenije draži.

Gdje god Karadžić i Mladić predstavljaju u nečijoj svijesti najrafiniranije zlo, kod Srba to ne postoji, niti će ikada postojati.

Što se prije s tim pomirite, biće vam lakše živjeti s nama.

Dani(j)el Simić, ,