Dani(j)el Simić: U sijenci kivija

Ovo što pišem, pišem gledajući iznad sebe lišće kivija i njegove čupave plodove. Ima nešto čudno u tome za jednog kontinentalca. U vazduhu, kao da se još osjeća miris požara, za koje lokalci tvrde da ljudi sami pale, zbog dnevnica koje dobiju kad idu da ih gase.

Nijesam čovjek koji prelako iznosi tvrdnje. Tako da, što se tiče političkih prilika u nekadašnjoj opštini Trebinje, a danas slobodnom kraljevskom gradu Republike Srpske, nijesam se imao šta izjašnjavati, dok nijesam par puta otišao i sagledao situaciju.ž

Trebinje se među mlađima pročulo u Republici Srbskoj i ostatku srbskih zemalja, kada je dole osnovana likovna akademija. Oni Beograđani avanturističnijeg duha i loše štele u užoj Srbiji, dobili su lokaciju lakšeg prijemnog ispita, a da nije Priština. A, valahi, i Banjolučani. Dakle, odličan potez.

Nekretnina sa pogledom na more

Druga stvar sa Trebinjem je što je to jedina opština u Republici Srbskoj iz koje se može vidjeti more. To je neki najbliži oblik Mediterana, mirisa agruma i borovih iglica; a koji je u neotuđivom republičkosrbskom vlasništvu. Takođe, prostor Sutorine po svim demokratski važećim principima i dalje pripada katastru Opštine Trebinje. Danas, rekosmo, jednog od sedam Gradova u Republici Srbskoj (6 + Brčko).

Da ne dužim puno prije priče o lokalnim izborima 2012. u Trebinju, Đuro Pucar Stari se napio jednom prilikom i rekao da prenesu knjige iz katastra Opštine Trebinje, u Opštinu Herceg Novi. Tako je pojas mora (ugrubo, na potezu od utoka riječice Sutorine, pa do granice sa Prevlakom) prešao u vlasništvo Opštine Herceg Novi i, samim tim, Socijalističke Republike Crne Gore.

Nikada ni jedna skupština, ni jedne od ove dvije republike, nije izglasala (ovih dana u priči sa hrvatskim Saborom popularno – ratifikovala), sporazum o promjeni granice ili nešto slično.

Ukrštanje crkvene i međudržavne granice

Eparhija zahumsko-hercegovačka Srpske pravoslavne crkve i dalje ima ingerencije na tom komadu srbskog mora, a ne Eparhija crnogorsko-primorska (iste te, Srpske pravoslavne crkve). Izlaz Trebinja na more ostvaren je na isti način, i po istom pravnom osnovu, kad su se crtale AVNOJ-evske granice, kao što postoji izlaz na more u Neumu.

Nekada davno Dubrovačka Republika je želila da ih se od Mlečana na dva mjesta razgraniči teritorijalnim integritetom turske imperije.

Pogađate već – Neum i Trebinje. Osim što je Neum danas obična opština...

PRVI GRADONAČELNIK U POVIJESTI

Trebinje je, dakle, odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, dobilo pravo da se zove gradom. Što je, ako ćete iskreno, potpuna prdimahovina. Uopšte se ne nazire šta je to bitno promijenjeno u životu građana, onog trenutka kad opština dobija status grada?

Do onog trenutka kada Gradonačelnik ne bude imao ingerencije da sam odabere načelnika Centra javne bezbjednosti i slične poluge vlasti u gradu, već im to sve diriguje republička vlast – do tada ne pričamo o bilo kakvoj autonomiji. Treba se, dakle, paziti toga da neko i Republiku Srpsku ne svede na nivo folklornog društva, koje se, eto, samo zove Republika, kao što se opštine zovu gradovima.

U Trebinju mogu narasti i smokve, ali daleko da je standard građana takav da dole cvjetaju ruže. Svi veliki industrijski kompleksi su upropašteni, nezaposlenost je ogromna, iseljavanje je postalo sasvim redovna stvar, turizam je sveden na usputno ispijanje kafe u prolazu sa mora i ponekoj grupi koja doluta iz Dubrovnika da se najede pršuta za male pare. Sav napredak je zakočen u gustoj stranačko-nepotističkoj mreži sisanja budžetskih sredstava, straha od slobodnog govora i mišljenja, te ropske filozofije.

Ništa od toga ne bi znali u spoljnjem svijetu, da se nije pojavio Nebojša Vukanović. Apsolutni junak medijskog prostora i borac za ponižene i uvrijeđene. Trebinje bi za ostatak Srpske bilo neki idilični mediteranski gradić koji svi volimo. U stvarnosti, u njemu građani ne mogu da žive životom dostojnim uspravnog čovjeka, pa se sve više i više iseljavaju, dok ne opuste u sudbini čitavog istoka Srpske.

Sistem je ozbiljno bolestan i ogrezao sam u sebe. Trebinje bi moralo biti srbska Kalifornija, ali to nije iz javašluka, bezidejnosti i parazitske psihologije vladajućeg sloja. Kandidaturom Nebojše Vukanovića za mjesto gradonačelnika, odnosno njegovom pobjedom, moglo bi se nešto ključno promijeniti u tom gradu. I ne samo u ovom gradu, već u čitavoj Srbskoj.

Ne bih se zadržavao na kvalifikacijama Dobroslava Ćuka ili Slavka Vučurevića; jer nemam problem s tim da odmah kažem kako bi za građane Trebinja Vukanović Nebojša bio mnogo, mnogo bolje rješenje. Dakle, sa naglaskom na mnogo. Ne za stranačke prvake i uhljebljeno članstvo, već obične ljude koji bi već u prvoj godini vidjeli rezultate.

Daljinski upravljači iz centrala

Nebojša Vukanović je od prvog dana iznio svoj konkretan program. Pokušavali su ga diskreditovati preko medija koje su platili, ali im je uzvratio izuzetno posjećenim tribinama, da su na kraju počeli da govore Vukanovićev program kao da je njihov.

Nije odgovoran ni jednoj stranci i to je idealan položaj za mjesto gradonačelnika u gradu sa ovako teškim stanjem, koji vapi za promjenama suštinske prirode. On će odgovarati isključivo građanima koji su ga birali, a ne strankama sa milion gladnih usta i finansijerima još gladnijim za milionima. Maraka.

To što ga, protivno odluci centrale stranke, više nego otvoreno podržava Demokratska partija u Trebinju, to bi trebalo samo da brine one stranke koje to nijesu uradile. Recimo, ja bih prvo očekivao da to uradi SDS, jer će u protivnom, uz načelnika koji je iz PDP, potpuno izgubiti identitet u ovom gradu. Zato Vukanović ima nezvaničnu podršku iz svih stranaka, i pozicije i tzv. opozicije, gdje pojedinci ispotiha rade za njega i nadaju se njegovoj pobjedi, krajnje nezadovoljni odlukama koje su došle iz centrale njihovih stranaka u Banjoj Luci.

Ljudi iz DP su, vodeći se zdravom logikom, uhvatili priključak sa sirovom snagom i gotovo opštenarodnim frontom omiljenosti koji oličava Nebojša Vukanović. Javno se usprotivivši Čaviću i isto tako javno podržavajući Nebojšu, sigurno će sebi namaći daleko veći broj glasova nego što bi ih pripao u koaliciji „Sjaši Kurta, da uzjaši Murta“.

SDS se, recimo, treba zapitati zašto prepušta glavnu opozicionu ulogu DP i PDP, dajući podršku kandidatu iz PDP, kada ista ta PDP ne podržava čovjeka koga je kandidovala SDS za gradonačelnika u Banje Luke? A Banja Luku ko uzme, uzeće za dvije godine i republičku vlast. Ovo je rečeno čisto sa stanovišta interesa jedne pragmatične političke opcije, mada je nekima uzaludno dijeliti i besplatne savjete.

Vrlo brzo su političari iz opozicije zaboravili kako ih je Vukanović doveo na vlast u Bileći, ili kako je bio jedini glas otpora samovolji u Trebinju i Hercegovini, te su mu se odužili tako da podrže daleko lošijeg kandidata.

Vukan

Nebojša Vukanović i ja smo jedan drugog prvo pozdravljali preko medija, pa je pisao za Frontal više od godinu dana, a tek onda smo se sreli uživo. I to mahsuz, kada sam se dovezao sa nekog multietničkog seminara u Neumu, preko Općine Ravno, ravno u Trebinje. Zbog onoga što sam izrekao, na seminare me ti organizatori više nijesu zvali.

Ali jeste Vukanović. Došao sam tad na konak, a ostao tri dana.

Nebojša je jedan hrabar, principijelan i čestit čovjek. Malo je ljudi za koje to mogu reći i još manje onih kojima bih zaista poželio da pobijede na izborima. A njemu to želim. I, koliko god ga napadali i blatili, ja ću još više da budem uz njega. Ne zato što sam siguran da bi on to uradio za mene, već zato što je nebrojeno puta dokazao da je VEĆ UČINIO ZA DRUGE, koji mu to nikako ne mogu vratiti. Osim možda da glasaju za njega.

Još taj prvi put kad smo se uživo sreli, a ima tome dvije godine, Nebojša mi je u povjerenju rekao da želi da se kandiduje. Stoga me je, kao čovjeka koji mu je noćio u kući, sjedio i jeo sa porodicom, potpuno prenerazilo i zgadilo, kad sam počeo da slušam priče kako je „uzeo pare od Ćuka“ da se kandiduje i, tobož, razbije opoziciju.

Opozicija je imala dovoljno vremena da se ujedini i podrži ga, jer to zaslužuje. Umjesto toga, više vremena su trošili napadajući na Nebojšu, nego na vlast. Kada uzmete letak tako odvratne sadržine, koji govori da ima kojekakve stanove po Budvi, da ženi neku djevojku na zakazanom vjenčanju o opštinskom trošku, shvatite punu odvratnost borbe za vlast po svaku cijenu. I ljudi koji je tako žele.

Nebojša, bez obzira što su mu u lecima udarali i na psihu i na porodicu, nije htio da uzme pare od bogatih finansijera političkih partija, da mu to neko ne bi spočitavao u kampanji. Koliko god to samoubilački djelovalo, uz ono što Vukanović nudi i zastupa, smatralo se jedinim mogućim rješenjem.

Dva koncepta

Ovogodišnji (grado)načelnički izbori u Trebinju će biti sukob tri kandidata i dva koncepta. Što, pomalo, zvuči kao tri naroda i dva entiteta, od kojih je Republika Srbska zapravo Nebojša Vukanović. Ćuk i Vučurević dođu nekako više kao Federacija BiH. U neraskidivom braku, gdje sve funkcioniše polovično i stresno po budžet, uz nemogućnost napretka.

Nebojša je odlučio da vodi kampanju u kojoj nikome neće govoriti da glasa za njega. Odlučio je da vodi kampanju u kojoj kroz grad neće proći ni jedan lajavac (automobil sa megafonima) i uznemiravati sugrađane. On nema ni jedan jedini bilbord ni TV reklamu, naprosto jer nije ni od koga uzeo pare. Timove koji deru tuđe plakate po noći i jurišnike sa kolonama automobila i barjacima nema takođe, ali jer mu to pristojnost ne dozvoljava.

Vukanović je u kampanju uložio nemjerljivo manje para nego njegovi protivnici. Simbolična sredstva čak i u odnosu na kandidate za odbornike. Sa druge strane, u kampanju nezavisnog kandidata za gradonačelnika je uloženo nesagledivo više kreativnosti, pozitivne energije, volonterizma i iskrenosti.

Ne smiju mu na oči

Upravo ta iskrenost je nešto što odlikuje čovjeka čistih ruku. Dovoljno je reći da se na jednoj debati u početku pojavio Dobroslav Ćuk, a da se na preostale tri zakazane na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću (ATV, BN TV, RTRS) pojavio isključivo Nebojša Vukanović. Nakon što je pokušao da mu patronizira time kako će mu naći posao, te verbalno dobio po labrnji, i Ćuk se odlučio pridružiti Vučureviću u izbjegavanju sučeljavanja sa Vukanovićem.

A zašto ne smiju?

Nema ni jedne jedine stvari koju oni mogu njemu prebaciti, ali ima mnogo pitanja koja bi ih on upitao, a da ne bi mogli dati glasačima prihvatljiv odgovor.

Sam izlazak na vidjelo manje poznatih dijelova njihove biografije, dovela bi ih u vrlo nezgodnu situaciju. U pitanju je čist politički kukavičluk i nepoštovanje birača. Građana svog grada uopšte. To bi se u zemljama sa ozbiljnom demokratijom u svijesti naroda, najozbiljnije i kaznilo.

Tako su protivkandidati dobili titulu kukavica i lažnjaka, istovremeno prepuštajući Nebojši Vukanoviću dva puta veći prostor da se predstavi biračima.

Da podvučemo crtu

Lično sam za gomilu toga što je Vukanović tako plementio htio da uvede u politiku, smatrao kao da je iz one priče o ocu i sinu koji idu prodati magarca u grad. Dana 07.10.2012. ćemo imati priliku da vidimo snagu dva koncepta. Jednog koji se nada u običnog čovjeka i njegovu potrebu da ne živi u bijedi i bez straha, dok su na vlasti red i pravda; te jednog koji je vladao Trebinjem sve do sada.

Trebinje ovaj put ima priliku da bira onako, kako to nema ni jedan grad u Srbskoj. Da bira nestranačku ličnost koja je jasno izložila svoj program, koja nema mrlju u biografiji, koja zna svaki pedalj svoje i susjednih opština, poznaje obične ljude, zna njihovu muku i uvijek je bila spremna da stane i razgovara sa njima.

Sad je na tim običnim ljudima da li žele da, osim toga što ih je saslušao i muku njihovu prenio dalje, Vukanoviću daju moć da ih i konkretno pomogne?

Suština je ovdje u mogućnosti izbora. Ukoliko Trebinje sada ne iskoristi ovu priliku, neće zbog toga izgubiti Nebojša Vukanović. Izgubiće njegovi sugrađani. Jer, bez obzira što je ostao bez posla, što je rizikovao sve i zavadio se sa mnogim moćnicima, Vukanović sve to može da nadoknadi. Mnogi su mediji koji će se pojagmiti za takvog novinara, ali rijetko kad će ovako častan čovjek htjeti da vodi grad.

To se ne bi smjelo propustiti.

Rezultat

U starom gradu, na zgradi muzeja, stari austrougarski sat je stao, ironično, baš deset do dvanaest. Nije pet. Večeras je u Trebinju središnji skup izbornog štaba Nebojše Vukanovića. To će biti događaj koji mnogo toga može da preokrene, ali ja tome ne pristupam ni kao političar, ni kao analitičar, ni kao komentator.

Ja sam u ovom slučaju vjernik.

Mi što smo se jedno vrijeme kupali u Karinu, jeli nektarine, pili Plavac i Bijelo iz vinarije u Benkovcu (flaširano u Vitaminci, Banja Luka); doživljavamo Trebinje vrlo emotivno. Koliko god je ovaj grad rijedak geografski pojam u Srbskoj, vazda najtopliji na vremenskoj prognozi, još je endemičniji Nebojša Vukanović. Zato mi nije žao ni jednog sekunda koji sam posvetio da mu, koliko sam umio i mogao, u ovoj neravnopravnoj borbi pomognem.

Još sam srećniji, što nijesam jedini u tome. Oduševljen sam tim ljudima koji su se, bez pare i dinara, skupili u Izbornom štabu da mu pomognu.

To su jedni od onih kojima nije bitno kolika je sila kojoj se suprotstavljaju, nego svetinja koju brane. Pratićemo rezultate, ali već odavno je jasno da je Vukanović pobijedio u svakom slučaju. Dosta je bilo života u sijenci, makar ona bila i od kivija.

Prije ili kasnije: Pometi ih čovječe čistih ruku!