Tri u jednom, a sve je to polikita

 Neophodne su tri stvari: 1) da si šovinista, ili barem da se pretvaraš da to jesi, 2) da si političar, ili da se barem pretvaraš da to jesi, 3) da imaš svoje medije, ili makar da znaš da pišeš; ako ne znaš da se barem pretvaraš da to znaš ili da foliraš kako imaš svoje medije. Spojiš ovo troje u jednu osobu i uspjeh je – zagarantovan.

Moraću zaštiti ovaj patent u Zavodu za intelektualno vlasništvo BiH. Uh, ja se našalih, ali koliko li i u tom Zavodu lezi'ljebovića džabe platu prima? I zašto se zakonom ne uvede obaveza kod ovakvih ustanova da u rubrici „o nama“ obavezno mora da stoji i broj zaposlenih, godišnji budžet, i procenat koji od ukupnog budžeta troše na plate zaposlenih? i zašto se ne donese zakon po kome nijedna ustanova koja se finansira sa budžeta ne smije na plate i ostale troškove poharčiti više od 49% budžeta!?

SVE JE TO POLIKITA

Vratimo se temi. Jutros, eto, čitam „Avaz Srpske“. Baš sam se nešto nameračio da pročitam koju čistu vijest i informaciju, bez primjesa. Kad ono sve što je napisano – politički obojeno. I sa političkom pozadinom. A bogami i poprednjinom. Iako je hartija bijela a omrčena crnom u šta god da pogledam ko da sam na stadionu na Koševu: sve je bordo boje. Opolitičili i šefa i otpravika i stanicu i… preskočim vijesti i tekstove i pređem na komentar dana; tamo kritikuju sve one koji su se usudili da u hapšenju direktora „Šuma Srpske“ vide političku pozadinu. E pišaj novine kojima slučaj Ljubojević nema političku pozadinu a sve ostalo ima. Zato i ne mogu da se izdržavaju od prodaje nego vlasti moraju od nas da otimaju i da daju njima.

Neobojeno piskaralo više ne zna ni kako, ni šta, ni za koga da piše. Eno Nikola Pejaković, baš onomad, pisao odlične kolumne u „Avazu Našem“. Najčešće se nisam slagao sa onim što je pisao, ali sam zato s uživanjem to čitao. Iskreno pisao Kolja: iz srca, iz duše, iz jaja! Dobro pisao. Umije. I zbog toga je morao da napiše svoju „Posljednju kolumnu“. Ubila ga iskrena riječ. E dugo nam je i bio.

Optužilo ga da je antimultikulturac, ili kako li se to već kaže. A u stvari od tri predispozicije za uspjeh on je imao samo jednu – znao je da piše. Nije bio političar i nema svoje medije. Zato nije mogao ni biti uspješan.

I za koga, uostalom, da pišemo mi koji nemamo svoje medije i nismo političari? Za one što cenzurišu ali plaćaju, ili za ove što necenzurišu ali i ne plaćaju? Šta je pametnije: misliti šta pišeš ili pisati šta misliš? I zašto se čak i uređivanje medija zove „uređivačka politika“!? Opet ta nesretna politika u miksu sa medijima. A na putu uspjeha.

PRIMI POLIKITU

Riječ „nacionalizam“ prečesto se pogrešno koristi, jer ona, u suštini, ima sasvim pozitivnu konotaciju. Predstavlja ljubav prema svom narodu. Za razliku od njega šovinizam je prenaglašeni i agresivni nacionalizam koji prelazi u mržnju prema drugim narodima. Negativan način razmišljanja i ponašanja. (Mas)mediji šta su to svi znamo (ili mislimo da znamo). Oni prenose informacije do najširih narodnih masa. I trebalo bi da su neutralno konotirani. A nisu.

A Šta mu ga je ta politika, rekti? Jede li se, pije li se, može li se obući, obuti, sakriti u nju od zime? Mene su u školi učili da kad o nečem razmišljam krenem od početka. A početak (skoro) uvijek vodi do Starih Grka. Da li su Stari Grci bili nepametni kao dečkići a opametnili tek kad su ostarili, to ne znam. Znam da je Aristotel rekao kako je insan „razumo biće“ i još „zoon politikon“. Nauka ovo najčešće prevodi kao „političko biće“, ali ja sam skloniji bukvalnom prevodu: „politička životinja“. Čak bih to preveo i kao „politička zvijer“. Ona koja je pojela „razumno biće“.

Odavno je neko izbacio floskulu „ko se ne bavi politikom politika se bavi njime“ i eno se sada sve političke partije i političari poštapaju njome čim progovore A posebno kad bare nove članove.

Mea parvitas i riječi „politika“, dakle, stavlja negativan predznak. Dozvoljavam i drugačije mišljenje.

PRIMI NAŠU

Kod nas u eresu ti je lako, što se tiče te nesretne politike. Nema Momira. Samo Mile. I svi smo za Mila. Protiv Halila. Pa je i medijima lako da se urede. Odnosno da ih urede. I urade. A Mile nam je, što se tiče te nesretne politike, iako nije član SPO, zaVuka. Svima nama. Duboko i do balčaka. Što ruku u džep, što, ahm!
Kad ideš kroz Srpsku staviš ono… ma kako se zove ono što se konju stavi na glavu da ne može gledati ni lijevo, ni desno, samo pravo, da ne prizire? E to staviš i gledaš prema Sarajevu. Pišeš kako od munara ne vidiš džamije i kako to nije Rajvosa nego Teheran. Risuješ i da u Pederaciji štrajkuju radnici, rudari, demobilisani borci, a administracija i „birokracija“ da se razbacuju parama. Možeš tome dodati i da je Srbska zauvijek a BiH dok se mora. I nema zora.

Samo još ponekad naparadaš Domagoja Margetića, Slobodana Vaskovića, Nebojšu Vukanovića ili bilo koga čija „uređivačka politika“ nije „na liniji partije“. I bog si u eresu. Bože me oprosti. Em podržavaš zvaničnu „državnu“ politiku, em si dobar i Veliki Srbin, em si dobar novinar i uspješan društveno-politički radnik sa izglednom šansom da avanzuješ u nečijeg savjetika za medije. Ili portparola nekog ministarstva, jal kakvog fonda. I dobro će ti platiti to što pišeš te panegirike bez ikakvog smisla. Narodnim parama će ti platiti.

PRIMI BOSANSKU

Genocidna tvorevina zločinačkih genocidaša koji su genocidisali negenocidne Bošnje udruženim genocidom pokušava sad da genocidoparadržavnu genocidotvorevinu odgenocidiše od Bosne i stvori genocidnu državu u kojoj bi živjeli samo genocidni Srbi. Sjedi: četiri. Za pisanje. Zašto četiri a ne pet? Zato što si napisao rečenicu a u njoj ima i drugih riječi osim – genocid!

Ko ne misli i ne piše tako nema šta da traži u sarajevskoj beha politici. I istim takvim medijima. Jer obavezno nose i onaj element uspješnosti naveden pod „1)“ na početku pisanija. Samo treba znati čitati.

Evo ovog Emira Suljagića on je egzemplar toga: Velikobošnjak-velikonovinar-velikopolitičar. Ovo prvo omogućilo mu je ovo drugo i treće. Zato i jeste napisano početnim velikim slovom. Da izgleda još veće. A prvo je bio ministar crvene stranke zelene boje, a onda je pozelenio bez imalo crveni. I veli ovako: „Sa Rajkom Vasićem, sa Miloradom Dodikom, sa Željkom Cvijanović, sa Igorom Radojčićem, sa Ognjenom Tadićem, sa Aleksandrom Pandurević, ništa me na suživot sa tim ljudima ne tjera. Ništa, iz jednog vrlo jednostavnog razloga: to su ljudi koji bi, da su imali priliku, strijeljali takve kao ja“. Reče čovjek i – nikom ništa.

A nakon izbornih manipulacija u Srebrenici kad ga je tužilac iz Bijeljine pozvao na informativni razgovor i priupitao o detaljima on je onda… tužio tužioca. Odnosno još gore: podnio je krivičnu prijavu Vrhovnom sudu i Tužilačkom savjetu protiv tužioca. Što bi rekao jedan moj saborac „naša zasjeda upala u zasjedu“. A sve to Suljagić radi samo zato da bi ponovo bio jal ministar jal nešta još više od ministra. Nanošenje štete Srbima je tek teren dokazivanja njegovog Velikobošnjaštva sa velikim „U“. Pardon „V“. Mada on i nije Veliki Bošnjak, on je bivši zlostavljač žene, bivši novinar, bivši ministar, a sadašnji glumac velikobošnjaštva. I ja mu predviđam golemi uspjeh i još golemiju karijeru. Skont’o čova kako do uspjeha!

Alal mu ćufte na suživotu. Neka ga nosi tamo gdje je Abdulah Sidran poručio da nose suživot. U sukurac. A i na srbskom jeziku kaže se „saživot“ a ne „suživot“. Kao: sapatnik, saborac, saučešće…

E to je ta polikita iz Sarajeva koju ne može svaki Srbin da primi. Ako mu primanje nije sredstvo za postizanje istog cilja kao i kod Suljagića: da bude uspješan. Po svaku cijenu.

PRIMI EUROPSKU

Stariji će se lako sjetiti, pa neka mlađima prepričaju, devedesetih godina prošlog vijeka (prođe li taj vijek, oca mu očina, koliko li nas je samo „pozobao“ proklet da je) kako su „Europljani i intelektualci“ redom podržavali suverenitet, teritorijalni integritet, društveno-političko uređenje, princip nemiješanja u unutrašnje stvari (bla, bla, bla) SFRJ a istovremeno naoružavali Slovence i Hrvate mađarskim „kalašima“. Onda su nama zabranili da letimo našim avionima a oni su svoje dali Hrvatima da nas rokaju na Peterovačkoj cesti. I opremili su i obUčili Hrvate.

Onda su nas ubjeđivali dugo, dugo, da i mi treba da se priključimo EU. Sa akcentom na „U“. Kad nam je sve to dodijalo pa smo pristali rekli su: „Eheeej, ne ide to tako lako. Morate prestati sa svinjokoljem, pa ne možete peći rakiju, ne smijete prati auto pred kućom, morate ukinuti carinu da vam mi uvaljujemo genetski modifikovanu hranu, prodajemo vodu koju ćemo točiti na vašim izvorima i struju koju ćemo praviti na vašim rijekama, morate se popederiti i poponositi time morate… „

A Hag da i ne pominjemo. Kad ga neko spomene ja u crnu zemlju pogledam.

Ko želi da bude uspješan moraće da se proeUropski pošivinizira, da medije eUrizira i da primi eUropsku polikitu. Kako god smo primili evro i vabimo ga „euro“ a ne „evro“ tako ćemo primiti i eUropsku polikitu. A ne evropsku.

ZAKLJUČAK – NIĐE VEZE

E sad: gdje sve ovo i kako završiti? Niti sam ja počeo niti završiti mogu. Niti namjeravam. Samo sam primijetio šta se oko mene dešava. Analizirao sam svoj „neuspjeh“ i „uspjeh“ likova što se „snalaze“ i došao do ovih zaključaka. Kako se postaje uspješan. Ko voli neka izvoli.

Lako je biti bogat samo se treba pomiriti sa time da nemaš obraza. Ni duše. Ni srca. I da je stražnjica spremna na paradu pen… pardon, paradu ponosa.

Može li se šta promijeniti? Mislim da može. Jednog dana. Kad nam bude dosta svega i kad kao u onom vicu, kao Zagrepčanin na grupnjaku skočimo, upalimo svjetlo i povičemo: „E nemre viš’ tak, dećki, pa dajmo se organizirat nekak’, ja već treći put fafam pimpek“!