Ruska „agresivnost“ plaši italijanske političare
Ovih dana je u Rimu jedan italijanski političar u toku diskusija o svetskoj politici izjavio da je veoma uznemiren zbog međunarodne „agresivnosti“ Rusije koja se ponovo pojavila. Razume se, bilo je govora o pretpostavljenom mešanju Rusije u događaje u Kijevu i o odluci RF, koja je kasnije demantovana, o tome da će locirati rakete „Iskander“ u kalinjingradskoj enklavi.
Ovaj političar je, kao i mnogi drugi, zaboravio da su jedni od glavnih aktera u protestima protiv legitimne vlade bili upravo evropski političari, a Evropska unija, premda je želela pridruživanje Ukrajine, ni na koji način nije bila spremna da pomogne u obnavljanju njene uništene ekonomije. I još se nije setio da su mnogo pre odluke Moskve da locira rakete u Kalinjingradu SAD odlučile da postave svoje rakete u Rumuniji, Poljskoj i Turskoj. Ako je cilj postavljanja ovih raketa bila zaštita od eventualnih napada Irana, zašto onda potvrđuju svoju odluku bez obzira na slabljenje napetosti u odnosima s ovom zemljom?
Posle raspada SSSR glavna briga velikog dela zapadnih političara bilo je „obuzdavanje“ Rusije. Naočigled svih, neke od „narandžastih revolucija“ su finansirali Amerikanci i njihovi saveznici u cilju koji još uvek ističu pretežno republikanci – destabilizacije najveće zemlje na svetu. Mnoge, i to ne samo diplomatske aktivnosti Zapada u zemljama centralne Azije, kao i raznovrsna kritika ruskog političkog sistema u medijima, bili su usmereni na to da se kako iznutra, tako i spolja, oslabi ruska vlada, i da se možda izazove raspad zemlje. Da li se treba čuditi što Moskva umorivši se od svih ovih neprijateljskih dejstava, udarcem odgovara na udarac?
Na sreću, Italija nikad nije učestvovala u ovoj sabotaži bez obzira na to što je postalo sve modernije, naročito među našim novinarima, otkrivanje „slamke“ u ruskim plavim očima pre nego „brvna“ u očima onih koji su nam bliži.
Čini se da se ove protivrečnosti u toku poslednjih meseci samo pojačavaju. Izgleda nam da kako s jedne, tako i s druge strane, racionalni zajednički interesi postaju sve manje vidni.
Jer, industrijskom Zapadu će uvek sve više i više biti potrebne rude, posebno energenti. Rusija je njima krajnje bogata i želi da nastavi da nam ih prodaje. Istovremeno, očigledno je da ova zemlja ima veoma veliku potrebu za tehnologijama i nou-hau koje joj mi možemo isporučiti. Očigledno je da zemlje koje su u dalekoj prošlosti bile neprijatelji danas treba da budu na istoj strani i da nijedna od njih ne želi da ometa zajedničke aktivnosti. Rusija sigurno ne želi da izgubi ozbiljnog klijenta, a Evropa bi bila luda ako bi se odrekla takvog izvora sirovina i takvog tržišta kojem tek predstoji dalji razvoj.
Istinska opasnost po obe zemlje je druga i nalazi se na istoku: to je Kina. Upravo odatle se, a ne iz Moskve u bliskoj budućnosti mogu pojaviti izazovi koji dovode u sumnju ne samo našu dobrobit, već i ulogu koju zasad imamo u svetu. Bez obzira na to što je u istoriji Kine bilo uzleta i padova, svaki stanovnik ove zemlje koja je nekad bila Podnebeska imperija, smatra je „Središnjom državom“, a to znači da joj istorijski s pravom pripada „centralna“ uloga u celom svetu.
Kinesko rukovodstvo ima davnašnju tradiciju da strpljivo čeka i da igra na duge staze, ali je istovremeno usmereno na ostvarivanje svojih ciljeva. Kina odlično shvata da ne sme odmah da pokaže svoje pretenzije na poziciju jedinog glavnog igrača, da još nekoliko godina treba da igra na nižem nivou krijući svoje prave ciljeve. Međutim, bez obzira na sve napore da se oni pokažu manjima nego što jesu, kinesko prisustvo van granica azijskog kontinenta sve više poprima osvajački karakter. Afrika i njeni resursi sve češće potpadaju pod kontrolu Pekinga. On investira u Južnu Ameriku i Evropu kupujući sva tehnološki napredna preduzeća čiji nou-hau može da kupi.
Kinezi imaju puno pravo da žele za sebe isti ekonomski napredak u kojem mi danas uživamo. Ali, očigledno je da nikad neće moći da postignu ovakav razvoj za makar polovinu od milijardu i po ljudi bez oštre konkurencije u isporuci sirovinskih resursa i intenzivnijoj eksploataciji prirodne sredine. A to se može učiniti samo za račun Evrope pošto svet ima svoje granice.
Umesto da se i dalje bojimo „ruskog medveda“ s kojim imamo zajedničku istoriju, kulturu i potrebe, možda je bolje da otvorimo oči i da vidimo ko je zaista naš suparnik? A ne da nastavimo da pothranjujemo raspoloženja koja mogu da učine da se naši prirodni prijatelji opredele za one koji zaista prete našoj budućnosti.
Mario Somosa,
- Izvor
- Glas Rusije, foto: © Russian Embassy / www.ambrussia.com/ vostok.rs
- Povezane teme
- Rusija
- Italija
- Kina
- geopolitika
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Bez obzira na obilje korupcionaških skandala i nemogućnosti da se dostignu izraženi ciljevi, Ukrajina nastavlja da dobija nepovratne kredite i subvencije od Evropske Unije. Odgovor, prema mišljenju autoritativnih poljskih...
Srbija pobeđuje, ali samo zajedno sa braćom, saveznicima i prijateljima, u ljubavi sa bližnjima, a nikako zavisna od onih koji moć zasnivaju na uništavanju i zloupotrebi ljudi...
Autor: Milan Petrović...
Ime Sergeja Korotkiha, koga u krugovima ukrajinskih nacionalista nazivaju „Bocman“, već neko vreme popunjava naslovne strane širom sveta. Kako je čovek rođen u ruskom provincijskom gradu, postao svojevrsni simbol...
Blokada naloga vodećih beloruskih medija na platformi Jutjub ponovo je otvorila pitanje slobode informisanja u digitalnoj eri, ali i dodatno ukazala na duboko ukorenjene dvostruke standarde koji dolaze sa...
Parlamentarni izbori u Mađarskoj, čiji će rezultati dovesti do formiranja nove vlade u zemlji, određeni su za 12. april 2026. godine. Partija „FIDES – mađarski građanski savez“ koju predvodi...
Ostale novosti iz rubrike »
















