Nikolaj II Romanov je bio jedan od retkih svetskih državnika koji su prema Srbiji i njenom narodu gajili iskrene simpatije.
Rusko-srbsko prijateljstvo je imalo svoje uspone i padove od vaskrsa srpske države 1804. godine do današnjih dana. Rusija se pokazala kao sila zaštitnica, kako srbskog tako i ostalih hrišćanskih nroda na Balkanu, tokom njihove borbe protiv Otomanske imperije. Ruski uticaj na Balkanu je često dolazio u sukob za uticajima drugih velikih sila, prevashodno Austrougarske imperije, koja je u velikoj meri kreirala politiku Srbije krajem 19. veka i uticala na njeno širenje na jugoistok.
Promena dinastija posle Majskog prevrata i dolazak Karađorđevića na vlast predstavljalo je zlatno doba odnosa Srbije sa Rusijom. Romanovi su se u mnogome povezali sa dve tadašnje srpske dinastije, Karađorđevićima i Petrovićima, tako da su sve tri porodice međusobno orodile.
Nikolaj II Romanov je bio jedan od retkih svetskih državnika koji su prema Srbiji i njenom narodu gajili iskrene simpatije. Vladavina Nikolaja II je je bila vreme kada je Ruska imperija zapale u velike probleme koji su bili prisutni već decenijama a eskalirali su za vreme njegove vladavine. Konstatno je pretila revolucija, koja se na kraju i dogodila. Prva u nizu još 1905. godine, tokom rata Rusije sa Japanom. Da je tadašnja zemlja bila gladna reformi svedoče i kasnije mere, poznate kao Stoljipinove reforme. One su predviđale ekonomske, vojne i političke promene u imperiji, koje bi omogućile Rusiji da postane moderna države i nastavi da živi kao moćna imperija. Slične mere Rusija je upotrebila i posle Krimskog rata 1856, što je rezultiralo velikom ruskom pobedom protiv Turske 1878, a time i započinjanjem Berlinskog kongresa na kome je Srbija dobila svoju nezavisnost. Nikolaj II je pomagao i ostale narode, pre svega Bugare, u dobijanju nezavisnosti 1908. godine.
Tokom Prvog balkanskog rata je bio predviđen za sudiju u slučaju da dođe do spora oko podele teritorija u Makedoniji. Zbog mešanja drugih sila i stvaranje nezavisne Albanije došlo je do promena u okolnostima i teritrijalnog spora između Srbije i Bugarske. Zatražena je arbitraža cara, međutim, Bugari su se odlučili za vojnu opciju što je dovelo do Drugog balkanskog rata.
Za razliku od svojih prethodnika, koji su se zalagali za Veliku Bugarsku i to otvoreno pokazivali, Nikolaj II je insistirao na stvaranju velike i ujedinjene srpske države. Zbog toga je bio omražen među austrijskim i nemačkim savremenicima koji su sa Srbima imali drugačije planove. O njegovim srbofilskim stavovima svedoče i reči ministra inostranih poslova Sergeja Sazonova, koji je u proleće 1915. godine preneo našim diplomatama reči ruskog cara:
“Nećete mi zameriti, gospodo, što sam pre svega Rus i što su mi najbliži interesi Rusije, ali vas uveravam da sam odmah posle toga Srbin i da su mi najbliži interesi srbskog naroda… Zasluge Srbije biće stostruko nagrađene. Posle rata ona će biti nekoliko puta veća nego što je danas! Da li je ikad iko sumnjao da Bosna i Hercegovina nisu srpske zemlje? Zato se rat ne može svršiti, a da one ne obrazuju celinu sa Srbijom. Crna Gora je oduvek bila jedno s njom, zato će se i ona, kada se rat svrši, sa Srbijom ujediniti u nerazdvojnu celinu. Srbija je tražila izlaz na more, e pa dobiće ga u širokoj pruzi u Dalmaciji, sa starim Splitom.”
Svoje prijateljstvo Nikolaj II je pokazao i nakon 28. juna 1914. godine. Ultimatum Austro-ugarske je već bio na stolu, propaganda protiv naše male kraljevine je u Beču radila punom parom. Rusija se, na lično zalaganje cara, odlučila da uđe u rat protiv Austrougarske ako dođe do napada na Srbiju. Nikolaj II je insistirao na odbrani Srbije, iako je opominjan od svojih vojnih eksperata da Rusija nije spremna i da ne može vojno da parira Nemačkoj. Nije se obazirao na njihova brojna upozorenja da to može da rezultira neuspehom, a u daljoj instanci i socijalnim nemirima.
Tokom rata, Rusija je slala velike količine municije, sanitetske pomoći, hranu i dobrovoljce, ali je takođe pritiskala saveznike Antante da i oni pomognu srbskoj i crnogorskoj vojsci u njihovoj odbrani. Nikolaj II je predstavljao snažnog srbskog saveznika u budućoj podeli Evrope. Štitio je interese Srbije, pogotovo od italijanskih pretenzija na jadranskoj obali. Ruski car je direktno zaslužan za preživljavanje srpske vojske tokom njenog povlačenja ka Grčkoj. Dok su naši iscrpljeni i promrzli vojnici stizali na jadransku obalu, francuska štampa je pisala kako nema svrhe prevoziti ljude koji su već praktično mrtvi. U sećanju na ta dešavanja ostalo je čuveno ultimativno pismo koje je ruski car uputio saveznicima. U pismu je zapretio da će Rusija istupiti iz rata i potpisati separatni mir sa Nemačkom, ako saveznici, a pre svih Italija i Francuska, ne pošalju svoje brodove i prevezu srpske vojnike na sigurno. Energično i kratko pismo Nikolaja Drugog glasilo je:
“Ukoliko se srbska vojska odmah ne izbavi iz Albanije, Rusija raskida savez sa Antantom i sklapa separatni mir sa Nemačkom.”
Dvedeset petog oktobra 1917. po starom, odnosno sedmog novembra po novom kalendaru, počela je Oktobarska revolucija. Dovela je do kraja Ruske imperije i uticala da Rusija izađe iz rata 3. marta 1918. godine. Došlo je do krvavog građanskog rat i intervencije zapadnih monarhija. Zbog ogromnog značaja carske porodice celokupna familija, računajući i četiri kćerke i četrnaestogodišnjeg sina naslednika Alekseja, pod izgovorom da idu na slikanje, streljana je od strane komunističkih vlasti 17. jula 1918. godine. Zbog ovog stravičnog čina ruska crkva je proglasila Nikolaja Drugog i članove njegove porodice za svece.
Srbija je poznata po „specifičnom“ odnosu prema svojim prijateljima. Nikolaj II je, bez obzira na osvedočenu ljubav i nesebičnu pomoć, u Srbiji danas potpuno zaboravljen. Poslednjih nedelja je pokrenuta inicijativa da mu se u Beogradu, u znak zahvalnosti, podigne spomenik. Prilika je za to idealna, na stotu godišnjicu od početka Velikog rata.