Pisac i politika – zajedno ili odvojeno?
U sovjetsko vreme ruska inteligencija je navikla na to da postoje zvanični pisci, koji otvoreno podržavaju vlast i da postoje disidenti, emigranti, koji se suprotstavljaju vlasti. Vremena su se promenila, promenili su se i odnosi između pisaca i vlasti: emigranti kao što su Aksjonov i Solženjicin su se vratili u domovinu.
Međutim, svaki put kad se u Rusiji dešavaju ozbiljne promene istorijskih razmera postavlja se pitanje o stavovima pisca, o njegovom odnosu prema vlasti. Da li pisac treba da podržava vlast? Da li politika ometa stvaralaštvo ili ga stimuliše, u ekskluzivnom intervjuu za „Glas Rusije“ govorio je pisac, novinar, član Akademije ruske književnosti Sergej Jasin.
Kakvi, po Vašem mišljenju, treba da budu odnosi između pisca i politike?
- Ono što nazivamo politikom postojalo je uvek. I za vreme Rjurikoviča, i Ivana Groznog, i Luja Svetog, i astečkih careva čovek je uvek išao za politikom i plašio je se. Upravo u takvoj situaciji se pisac uvek nalazi. S jedne strane, on shvata da treba da odražava savremene tendencije života, s druge strane, politika je njegov neprijatelj. Ona može da ga primora da govori njenim jezikom, a to je smrt za pisca. Zato što se lišava poslednje nade da će biti zanimljiv sledećim naraštajima. Znamo mnoge takve primere iz naše socijalističke prošlosti.
Kakav je uticaj politike na umetnika? Da li se on može izbeći?
Uticaj je velik, kao što sam već rekao. Ali pitanje je: da li ga treba izbegavati. Zamislimo za trenutak da Dante nije bio emigrant, već savestan građanin Firence. Da li bi se u tom slučaju pojavili „Pakao“, „Raj“ i „Čistilište“ u „Božanskoj komediji“, u koju je veliki prognanink naselio svoje prijatelje i neprijatelje.
Neki teže ka tome da pišu o stvarima „dok su još tople“: odnosno, već ima drama o Majdanu, o „junacima“ Bolotnog trga i tako dalje. Da li to može biti prava književnost ili su to dela za jednokratnu upotrebu?
- Znam autore koji su pisali o 90-im godinama, o Rusima-skorojevićima. Vrlo uspešne autore koji su izmislili zemlju lopova, ubica, krvavih pucnjava i ništa strašno, lepo žive. Ako se piše o Majdanu i Bolotnom trgu s umetničke tačke gledišta to ne znači biti pisac. Zadatak je da se napiše dobro i za va vremena. U stara vremena je bilo autora kao što je Aristofan. On je napisao mnogo političkih dela, a do danas je došlo nekoliko komedija. I svaka je – za sva vremena.
Sad se ceo svet deli na dva tabora u zavisnosti od odnosa prema situaciji na Krimu i u Ukrajini. Ljudi se svađaju, raskidaju prijateljske veze. Šta se dešava među piscima?
- I ja sam podvojen. S jedne strane, Rus sam i potpuno mi je jasno čijom krvlju je natopljena ova zemlja, koliko puta su naše vojvode i stralci išli na jug kako bi zatvorili put tatarsko-mongolskoj hordi koja je stalno uzimala robove za prodaju na pijacama Male Azije i Konstantinopolja. S druge strane, ipak sam Evropljanin. Ali, drage su mi reči „istina“ i „blagodat“. Ruska književnost je počinjala od „Besede o Zakonu i Blagodati“ mitropolita Ilariona i ono što je osvećeno tradicijom i što je Bog osvetio je moje. Krim nije samo moja istorija, već i moja mladost. Odnosi između pisaca u vezi s ovim su isti takvi. Jedni više vole novorođeni zakon, a drugi drevni zakon i blagodat.
Priča se o povratku cenzure. Kako se Vi prema tome odnosite? Da li je potrebna cenzura u medijima, u književnosti?
- Cenzura je strašna samo za lošeg pisca. Dobar pisac ume da kaže sve i da je zaobiđe. Cenzura je izvanredan stimulans za slavu. Da svojevremeno nije bio „uhapšen“ roman Vasilija Grosmana „Život i sudbina“, koji je preveden na sve evropske jezike, da li bismo ga danas čitali s takvim oduševljenjem?
Odnosi između umetnika reči i vlasti i politike nikad nisu bili jednostavni. Knjige koje su bile zabranjene u sovjetsko vreme uticale su na čitave generacije, formirale su političko mišljenje. Danas politički poteksti u književnosti više ne funkcionišu. Zbog odsustva cenzure književnost je otišla u oblast čiste umetnosti. Savremeni umetnici reči moraju da stvaraju nezavisno od vlasti i politike i danas je mnogo teže steći priznanje.
Ana Fjodorova,
- Izvor
- Glas Rusije, foto: Golos Rossii/ vostok.rs
- Povezane teme
- Rusija
- umetnost
- književnost
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Bez obzira na obilje korupcionaških skandala i nemogućnosti da se dostignu izraženi ciljevi, Ukrajina nastavlja da dobija nepovratne kredite i subvencije od Evropske Unije. Odgovor, prema mišljenju autoritativnih poljskih...
Srbija pobeđuje, ali samo zajedno sa braćom, saveznicima i prijateljima, u ljubavi sa bližnjima, a nikako zavisna od onih koji moć zasnivaju na uništavanju i zloupotrebi ljudi...
Autor: Milan Petrović...
Ime Sergeja Korotkiha, koga u krugovima ukrajinskih nacionalista nazivaju „Bocman“, već neko vreme popunjava naslovne strane širom sveta. Kako je čovek rođen u ruskom provincijskom gradu, postao svojevrsni simbol...
Blokada naloga vodećih beloruskih medija na platformi Jutjub ponovo je otvorila pitanje slobode informisanja u digitalnoj eri, ali i dodatno ukazala na duboko ukorenjene dvostruke standarde koji dolaze sa...
Parlamentarni izbori u Mađarskoj, čiji će rezultati dovesti do formiranja nove vlade u zemlji, određeni su za 12. april 2026. godine. Partija „FIDES – mađarski građanski savez“ koju predvodi...
Ostale novosti iz rubrike »
















