Dane Čanković: Nasušna potreba

Ovaj tekst sam planirao napisati prije dva mjeseca, ali moja lenjost, ili ko zna šta, mi nije dozvolila da ga napišem. Međutim, prije nekoliko dana sretnem sveštenika Dragana, i pomislih kako bi bilo dobro da mi očita molitvu za uspješan rad. Tako i bi. Napominjem ovo kako bih istakao činjenicu koliko smo mi (ljudi) međusobno povezani, vidljivo i nevidljivo, i koliko utičemo jedni na druge, na ovaj ili onaj način. Bez tog susreta ne bi bilo ni ovog teksta.

Nasušna potreba za srbski narod jeste država koju će on voljeti, a ta država da bude garant zaštite njegovog interesa i svakog njenog građanina. Na žalost, srbski narod u cjelini gledano, nema takvu državu. Mnogi i dalje imaju osjećanja iz prethodnih vremena da imaju tuđu državu koja se treba potkradati i koja se ne treba izgrađivati, već rušiti.

Prošle, a ni ova vlast nisu krive što je to tako. Jednostavno, u ovoj situaciji, kada centri svjetske moći odlučuju o mnogo čemu, teško da vlasti manjih država mogu da rade isključivo za interese svoje države i svog naroda, a protiv interesa velikih. Najbolji primjer jeste dovođenje država u situaciju da ukinu carine kao jedan od načina zaštite domaće proizvodnje. Sva opravdanja za takvo nešto „padaju u vodu“ pred činjenicom da je za carinom i to velikom posegla industrijski najrazvijenija država SAD na robu iz Kine (panele za proizvodnju struje i gvožđe). Dakle, u okolnostima kada moćni kontrolišu i uslovljavaju male, uspjeh vlasti je da što manju štetu napravi državi i narodu, jer moraju da zadovolje interese moćnih kako bi ostali da vladaju, a ako se ne upravlja po navedenom principu doći će druga vlast koja će opet tako raditi. Zato pojedinci, narod trebaju se samoorganizovati kako bi neutralisali zakone i procese koji im izazivaju štetu. U tom smislu, treba motivisati ljude na rad. Radom pobijediti krize. Razvijati svijest o potrebi kupovine domaćih proizvoda. Treba razobličiti i potiskivati opasne procese po srbski narod. Jedan proces, a kojem ću se najviše posvetiti u ovom tekstu, jeste bezmjerno kritikovanje srbskog naroda, i to onog naroda koji je izdržao strašna iskušenja.

U nekom društvu razgovaramo o ko zna čemu, kad izvijesni Slobo, inače ateista i materijalista zagrmi: „Srbi su g...., Srbi su lud narod.“ Neko od nas mu odgovori da svako polazi od sebe. Nastupi tajac. Poslije sam razmišljao koliko je to česta pojava da se i neopravdano i ružno kritikuje srbski narod i pokušao da dođem do uzroka te bezmjerne kritike. Čini mi se da je takva bezmjerna kritika intenzivna zadnje dvije, tri decenije. U tom periodu razbijanja Jugoslavije, kada su drugi narodi poput slovenačkog i hrvatskog stvarali svoje nacionalne države, srbski narod se pokušavao vratiti sebi (pravoslavlju, jeziku, pismu, jer to određuje identitet naroda). I gle, upravo u tom periodu, rađa se bezmjerna kritika. Takve kritike nije bilo prije, kada su se Srbi odricali pravoslavne vjere i ćiriličnog pisma. Ko upotrebljava tu bezmjernu kritiku? Najčešće onaj koji ima samo „etiketu“ Srbina, a svoju suštinu je izmijenio do te mjere da ne odgovara „etiketi“, i onda kao takav „drvlje i kamenje“ po „svom“ srbskom narodu. To je manje samoporicanje, a više borba protiv svjedoka svoje transformacije, jer je odabrao da ne pripada svom nekadašnjem definisanom kolektivitetu, a savjest ga muči.

Duhovni pad i grijeh razbio je jedinstvo čovjeka – pojedinca sa svojim narodom. Što je veći grijeh u čovjeku to on više napada, kritikuje narod pokušavajući da na lažan način smiri svoju savjest. Narod je loš, narod je lud... A ja sam... Što više i gore kritikuje svoj narod sve veća provalija postaje između njega i naroda. Provalija između njega takvoga i naroda rađa egoistično usamljene jedinke, ličnu apatiju, besmisao, ali ako je snažno „hranjena“ može izazvati veliku borbu protiv vlastitog naroda kao jedna vrsta zadovoljenja „smisla“. Ko ima pravo da kritikuje narod, a da prije toga ne iskritikuje sebe?! Kada istinski dođe u stanje samokritike, taj neće imati potrebu za kritikom naroda.

A normalan čovjek, koji nije uništen grijehom, osjeća organsko jedinstvo sa svojim narodom, i radost i tugu, i dobro i loše. Što se dešava narodu, on osjeća kao da se dešava njemu. Zato je nasušna potreba srbskog naroda odnjegovati Pravog čovjeka koji će podvigom i vrlinom pobjeđivati grijehove i iskušenja. Takav čovjek je i srećan i radan. On će svakog čovjeka vidjeti kao dobrog i ako svjestan da i takav čovjek prevaren često „spusti štit“ i dopusti da se zle misli zapate u njemu, te da se zlo manifestuje preko čovjeka koji postaje jedna vrsta posrednika. Takav Pravi čovjek uvažava etički podvig i princip da što je svetiji čovjek u njemu je sve snažnije i životvornije osjećanje ljubavi i požrtvovanosti prema, ne samo svom narodu, nego i drugima, videći svu njihovu ljepotu.

Takvi Pravi ljudi stvaraće slobodne i duhovno bogate narode, koji bez obzira na religijske, ekonomske i političke razlike nisu i ne moraju biti nužno protivriječni i u sukobu.

Ne treba isključiti mogućnost da su i neke službe razvijale ideju bezmjerne kritike srbskog naroda i to upravo onda kada se počeo vraćati sebi. Što se tiče nesloge, tako često spominjane mane srbskog naroda, ona je mogla proizaći iz dvije vrline, velike individualnosti i želje da se zaštiti neko drugi od svoga.

Moguće je da poslije dezintegracija ovih prostora uslijedi proces integracije, bez obzira da li taj prelazak bio buran ili ne, važno bi bilo da srbski narod bude jedinstven u svakom smislu a ne da se, između ostaloga, dijeli na Srbijance, Vojvođane, Bosance...

 

Autor: Dane Čanković, predsjednik  Pokreta SNP Izbor je Naš