Klinička smrt i srbska trpeza

Predsjednik Srpske narodne partije Nenad Popović je još prije dva mjeseca opservirao hrvatski „hostile takeover" srbskih privrednih subjekata i pandemiju hrvatskih maloprodajnih lanaca u Srbiji. Sve u daljem tekstu se odnosi i na Republiku Srpsku. Citiraću najzanimljivije dijelove njegovog članka koji je objavljen 20.08.2015. čekao sam dva mjeseca ne bi li u „srbskom" medijskom prostoru pronašao makar nečiji prijedlog za minimum terapije na korektno sročenu dijagnozu gospodina Popovića. Niko ne nudi onkološki citostatik za srbsko tržište koje je otvoreno za sve vrste damping infekcija i mjera agrarnog protekcionizma uvedenih protiv Srbije. Bar da je neko angažovao i južnoameričke šamane da pomoću čegrtaljki i bubnjeva dobiju nekakve makroekonomske preporuke od strane duhova, shvatio bi i to kao pokušaj nekakve akcije. Konačno nekakva akcija...TOOO...ali nažalost ne.

Pa da citiram meni najzanimljivije dijelove Popovićevog pisanija:

„Da su dobro znali šta rade (misli se na hrvatsku državu, hrvatske obavještajne službe i hrvatske tajkune i s tim u vezi njihova ulaganja u Srbiju), svedoči činjenica da su skoro polovinu novca, konkretno 47 odsto, uložili u poljoprivredu, lov i usluge, a dodatnih 18 odsto u proizvodnju hrane i pića. Setite se samo koliko se u prošlosti raspredalo o monopolskom položaju maloprodajnog lanca Delta maksi, čiji je vlasnik bio Miroslav Mišković. A koliko ljudi zna da sada srbsko tržište u mnogo većoj meri kontroliše Ivica Todorić. A kako i ne bi kada je vlasnik čak tri velika trgovinska lanca – Idea, Merkator i Roda, koji zajedno, bez ikakve dileme, imaju mnogo veći promet od Maksija. I uz to je Todorić vlasnik i fabrike sladoleda Frikom, fabrike ulja Dijamant, farme za tov junadi Planta u Futogu, klanice u Plandištu, Kikindskog mlina, Nove sloge iz Trstenika (fabrika mineralne vode Mivela), a preko kompanije Idea nedavno je preuzeo i dva nekada poznata beogradska bioskopa Jadran i Voždovac, koji su godinama bili zatvoreni.

MONOPOLI TODORIĆA I TEDESKOG

Samo Emil Tedeski ima više firmi u Srbiji nego svi srbski privrednici u Hrvatskoj. Između ostalog, hrvatska Atlantik grupa Emila Tedeskog vlasnik je srbskih kompanija Soko Štark, Grand prom, Palanački kiseljak, MultMta i Fudlend, pa samim tim i van granica Srbije poznatih brendova kao što su „čokoladne bananice", čokolade „najlepše želje", „smoki", „bakina tajna", kafa „grand"... Prema podacima same Atlantik grupe, ona je u prvih šest meseci ostvarila 333 miliona evra prihoda od prodaje, od čega je oko 76 miliona evra naplatila u Srbiji, uz rast prihoda od 7,2 odsto, što je ujedno i najveći rast na svim tržištima u kojima ta kompanija posluje. U Srbiju su značajno investirale i druge hrvatske kompanije, kao što su Nekse grupa, Vindija, Podravka, Lura, Kroacija osiguranje, Magma, Pevec, M profil, Levaonica produkt, Našice cement...

Hrvatske službe, preko budžeta za oglašavanje hrvatskih kompanija u Srbiji, utiču i na uređivačku politiku srbskih medija

Već dve decenije svakog avgusta, uoči obeležavanja godišnjice „Oluje", u kojoj je iz Hrvatske proterano više od 250.000, a ubijeno najmanje 2.000 Srba, do granice pucanja zatežu se odnosi zvaničnog Beograda i Zagreba. Tih dana Hrvatska slavi, a Srbija tuguje. Ali pre i posle toga Srbija je, bez velike buke, nekako u tišini, izložena svojevrsnom desantu hrvatskih „gospodarstvenika" na srpsku privredu. Oni su do 2012. u Srbiju uložili više od 530 miliona evra, a, koliko je hrvatskim biznismenima srbsko tržište važno, svedoči i to da je skoro 20 odsto svih investicija koje su uložili izvan Hrvatske, završilo u Srbiji.

I, koliko god nekada bila opravdana briga da Mišković ne zloupotrebi monopolski položaj, toliko se stiče utisak kao da nikoga nije baš previše briga kako se prema srbskim kupcima i dobavljačima ponaša Todorić. A za srpske kupce i vlasnike malih i srednjih preduzeća, čija roba ne može da nađe put do kupca ako ne uđe u prodajne kanale velikih trgovinskih lanaca, veoma je bitan podatak odakle dolaze njihovi vlasnici. Jer logično je da će srbski vlasnik forsirati srpske proizvode, isto kao što hrvatski vlasnik danas u najvećoj meri u svojim supermaketima forsira proizvode iz Hrvatske. Pri tome je dodatni problem što Todorić u Hrvatskoj poseduje i veliki broj proizvodnih firmi, tako da nije za potcenjivanje ni bojazan da će u dogledno vreme oni sa polica potpuno istisnuti konkurentske proizvode iz Srbije. A široka je lepeza instrumenata koji se za ostvarenje tog cilja mogu koristiti, od većih trgovačkih marži, do plaćanja skupljih „ulaznica" za srpske proizvode. I to je ujedno i najveća moguća opasnost eventualne zloupotrebe monopolskog položaja tako jakog trgovinskog lanca, koja može da prouzrokuje ozbiljne rizike po ekonomsku bezbednost naše zemlje.

S jedne strane, radi se o želji da kroz monopole u oblasti trgovine utiču na stabilnost domaćeg tržišta, sa krajnjim ciljem da istisnu srpske proizvode sa polica naših supermarketa i zamene ih hrvatskim. Dok, s druge strane, službeničke pozicije u hrvatskim kompanijama u Srbiji služe kao paravan za obavljanje obaveštajnih aktivnosti agenata hrvatske tajne službe. Poznato je i to da hrvatske obaveštajne službe, preko ogromnih budžeta za oglašavanje hrvatskih kompanija u Srbiji, utiču na uređivačku politiku određenih medija, obezbeđujući veliki prostor onim pojedincima i organizacijama koje su otvoreni hrvatski lobisti u Srbiji. To je i razlog zašto se u poslednje vreme pojedine političke ličnosti, blisko povezane sa Hrvatskom, tako često pojavljuju u medijima."

-cijeli članak možete pročitati na adresi https://bit.ly/1ElVLGC

Dobro, dijagnoza je tačna, ali gdje je terapija ?

Srpske političke elite, bilo one koje su na vlasti, ili ove opozicione poput Popovićeve koje preferiraju klajmbing ne tron, moraju da znaju da su svi tajkuni odreda, obične marionete u rukama hendlera. U konkretnom slučaju hrvatskih tajkuna, hendler je frau Merkel. Hendler vedri i oblači. Hendler je na kraju krajeva utamničio i Sanadera. Neki drugi hendler je politički eliminisao i sveizvinjavajućeg Tadića još u toku brojanja glasova.

Imajući u vidu navedeno, potrebno je napraviti kratki osvrt na MMF i SSP.

Sem sankcija kroz koje smo prošli devedesetih, najjače poluge političko ekonomskog sunovrata jedne zemlje su baš MMF i SSP.

MMF kreditira države. Ako se zna da je kamata definisana kao cijena korištenja tuđeg kapitala, to bi bilo to. Država vrati glavnicu i kamatu i završi aranžman sa MMF-om. Ali, to nije tako. Veličina aranžmana sa MMF-om direktno je proporcionalna gubitku suvereniteta države koja ulazi u tu đavolju rabotu. MMF traži smanjenje javne potrošnje. Smanjenje javne potrošnje se uglavnom svodi na dodatna budžetska rezanja penzija, socijalnih izdataka, brzih privatizacija „nekonkurentnih" subjekata uz minimalne otpremnine, te insistiranje na banditskoj demonopolizaciji energetskog sektora. Kada smanjite javnu potrošnju smanjili ste i agregatnu tražnju. Smanjenje agregatne tražnje dovodi do toga da ćete od lokalnog mesara umjesto pola kile mesa od sada kupovati 250 grama. Pri tom će država opteretiti tog istog mesara ili piljara dodatnim nametima jer od njega više neće kroz PDV dobijati ono što je dobijala. Mesar će na kraju balade zatvoriti objekat isto kao i lokalni piljar. Mic po mic u svakom od narednih neokolnijalnih aranžmana sa MMF-om i na rubu ste socijalne katastrofe. Socijalne katastrofe dovode do nemira, a da biste iste spriječili morate se dodatno zaduživati da biste kupili kakav takav socijalni mir. Dodatno zaduženje vodi do dodatnog gubitka suvereniteta. Ušli ste u kolo iz kojeg nema izlaza.

Sledeći je SSP.  Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je završni akt agrarnog protekcionizma protiv jedne zemlje. Potpišete SSP i niko Vam ne garantuje ulazak u EU narednih četvrt vijeka. Šta ste uradili. Ostali ste bez protekcionističkih carina, prelevmana, kvota. Vi više ne posjedujete vlastitu granicu, dok Vam je granica u kontra smjeru poput Himalaja koje morate forsirati da biste prenijeli džak paprika. Maloprije sam pisao da ste ostali bez lokalnog mesara i piljara, ali ste zato u naselju dobili IDEU i Konzum za koje su Vaše državne granice samo jedva primjetna izblijedjela crta na asfaltu. Pare iz MMF kojima je zadužena Vaša Vlada, a koje su kroz budžet na kapaljku došle do Vas, nepovratno idu u inostranstvo preko tih maloprodajnih lanaca kroz cijenu koštanja Vaše potrošačke korpe.

Niko, ali ama baš niko ne nudi nikakvu terapiju protiv toga.

Budući da nemate granicu šta se može učiniti ?

Pa nešto se ipak može.

Prvo se definišu socijalno najugroženije kategorije. Pod jedan, to su ljudi bez primanja. Dalje, to su penzioneri sa penzijama do 200 Evra. Krenimo od njih.

Država mora otvoriti sopstveni maloprodajni lanac u svakom gradu. Uporedo sa tim, država treba otvoriti Agrobanku. Socijalno najugroženijima država mora izdati kartice za ulaz u te maloprodajne objekte i spriječiti dalji šverc na pijaci ograničavajući im količine kupljene robe preko tih istih kartica. Samo najugroženiji imaju pristup objektima, jer su kartice sa identitom. U tim objektima država će prodavati proizvode po depresiranim cijenama, a otkupljene od domaćeg agrara, odnosno cijenama nižim od inostranih maloprodajnih lanaca. Sav prihod od prodaje država upućuje na Agrobanku, a Agrobanka finansira domaće proizvođače uz kamatu koja državi vraća novac za izdatke koje je imala zbog otkupa pomenutih poljoprivrednih proizvoda i cijenovnog disbalansa zbog depresiranih maloprodajnih cijena. Preko tih kratkoročnih kredita država dolazi na nulu ili čak na neki minimalan gubitak. Poljoprivredni proizvođač ponovo stiče kakvu takvu sigurnost u državu i u njen otkup njegovih poljoprivrednih viškova. Novac preko Agrarne banke koliko toliko stimuliše domaću proizvodnju i novac se ne prelijeva nepovratno u inostranstvo, barem u tom segmentu. Socijalno najugroženiji će biti manje ugroženi nego prije, a ako eksperiment uspije, država može dizati ljestvicu najugroženijih na još više iznose mjesečnih primanja.

Bitno je da se krene od nečega, a dijagnoze su davno napisane.

Vladimir Čegar,