Jezik pamti, a poezija zapisuje

U poeziji, kao i u životu, nema ništa novo. Umjetnost je, između ostalog, sazdana od nesigurnosti i samo jezik kakvog iskusnog čitaoca zna koliko je teško govoriti o poeziji koja je satkana od barutnih stihova nedavno utihnulog rata.

Samo jezik, dakle, poima svu (ne)sigurnost takvoga čina, dok duh narečenog čitaoca pokušava da se otisne nemirnim pučinama prošloga vijeka, prolazeći pored Scile i Haridbe mnogobrojnih i mnogoznačnih poetika koje u sebe jati pomenuti vijek.

Knjiga Ranka Popovića "Zavjetno pamćenje pjesme" govori, kako sam autor u uvodu kaže, o stvarnosnom kontekstu srpske poezije s kraja 20. vijeka, u kojem se sublimira cjelokupno pjesničko iskustvo dotadašnjeg srpskog pjevanja. Popović, u uvodnom dijelu svoga naučnog rada, govori o "poeziji u ogledalu stvarnosti", pokušavajući, na taj način, da odredi mjesto poezije, umjetnika i cjelokupne umjetničke misli u vremenu koje je naklonjeno samo (i samo!) pjevanju koje slavi razaranja i pustošenja.

Uočavajući kosovski hronotop kao jedan od osnovnih arhetipova na kojima je sazdana srpska poezija, Ranko Popović pokušava odgovoriti na pitanje: ...kako se moglo desiti da je jedan istorijski događaj tako presudno i korjenito mogao odrediti ukupan narodni život u onim najsuptilnijim i svjesnim i podsvjesnim manifestacijama? Držeći se Nogove definicije da "sve junačke pretkosovske pjesme Kosovo slute, dok one poslije Kosovo pamte kao usudno mjesto s kojeg se iz moći i sjaja nemanjićkog padalo u tamu ropstva", Popović secira poeziju devedestih godina prošloga vijeka (ali, i onu prije) i ukazuje na samu so pjesničkih motiva većine pjesnika toga doba – Kosovo i kosovksi zavjet.

Popović progovara i o srpskom udvoričkom pjesništvu, približavajući, na taj način, politiku književnosti i/ili književnost politici. U ovom dijelu rada čitalac otkriva da je u srpskoj poeziji (svih epoha) zaista malo onih pjesnika koji se nisu nekom prigodnom pjesmom ili odom dodovoravali vlasti i vlastodršcima. U sasvim tijesnoj vezi s ovim fenomenom (u svojevrsnoj "udvoričkoj čitanci" nalaze se imena i Dostieja Obradovića, Milice Stojadinović Srpkinje, Đure Jakšića, Pere Zupca i mnogih, mnogih drugih) je i fenomen koji je Popović označio kao "političnost srpske poezije", razmatrajući ovu vrstu poetičkog okvira u književnoistorijskoj perspektivi.

Jedan od recenzenata knjige, profesor Jovan Delić, konstatuje da je knjiga "Zavjetno pamćenje pjesme" Ranka Popovića prvi ozbiljni akademski rad o najnovijoj ratnoj poeziji. Akademik Radovan Vučković, pak, ističe, da je ova knjiga jedinstvena po tome što slijedi razvoj i prikazuje kontekstualne osobenosti i uslovljenosti srpske poezije, odnosno tipove ratnog, političkog i istorizovanog pjesništva. Jedno je jasno – jezik pamti, a poezija zapisuje. Ranko Popović je to, nesumnjivo, ovom knjigom, i dokazao.