Početna stranica > Novosti

Tibetske „granice“ američko-kineskog suparništva

Tibetske „granice“ američko-kineskog suparništva
31.08.2011. god.

Komplikovani postupci, koji se dešavaju između Vašingtona i Pekinga postepeno postaju osnovna intriga svetske politike, zahvatajući ne samo Azijsko-Tihookeansku regiju, već i ceo svet. Konkretno, mnogi posmatrači povezuju  takozvane „arapske revolucije“, kao i proglašenje nezavisnosti Južnog Sudana, sa težnjom Vašingtona da odmakne Peking što dalje od bliskoistočnih izvora nafte i  gasa i puteva kojima se oni dostavljaju do kupaca. Poslednjih nedelja je aktuelizovan spor između Kine i nekih njenih suseda zbog neslaganja oko toga čije su dve grupe ostrva – Spratli i Paraselska. SAD su u taj region, u koji je već bila organizovana  poseta, između ostalih i vijetnamske delegacije, poslale nosač aviona „Džordž Vašington“. A priča o  helikopteru, oborenom u Pakistanu, kome je pristup lokalna vojska  odobrila  samo kineskim stručnjacima, uvređena na američke patrone, ponovo je aktuelizovao temu suparništva Vašingtona i Pekinga u Južnoj Aziji – potencijalno izuzetno eksplozivnoj oblasti, načičkanoj ne toliko zastarelim protivrečnostima,  teritorijalnim i etno-konfesionalnim sporovima, koliko nuklearnim oružjem.

Prema mišljenju nekih stručnjaka, američka diplomatija za „kineski pravac“ koristi ista sredstva koja je u svoje vreme koristila za Sovjetski Savez, konkretno – uzajamni odnosi po izboru i „uporno“ uzdržavanje prema određenoj zemlji. Pošto je kineska kontrašpijunaža potpuno razložno procenila ideju G2 koju je iskazao Bžežinski  kao prevaru, laku za odgonetanje, (američko-kineski kondominijum [1] u međunarodnoj politici) može se pretpostaviti da će akcenat biti na „uzdržavanju“. Potsećanje na „uzdržanost“ u odnosu na Sovjetski Savez, čiju će dvadesetogodišnjicu raspada uskoro početi „svečano“ da slave na njegovim krhotinama, već se može primeniti i na Kinesku Narodnu Republiku, što je samo po sebi dovoljno simptomatično.

Poznato je da je vrlo efikasan metod za razbijanje Sovjetskog Saveza bilo „nacionalno pitanje“. Nacionalni problemi u Sovjetskom Savezu (uostalom – ne samo u njemu) zaista su bili jako daleko od rešenja, ali rezultati 20-godišnjeg postsovjetskog razvoja novih nezavisnih država daju još manje povoda za optimizam. A kinesko iskustvo „modernizacije“ još uvek predstavlja predmet oštrih diskusija u vezi sa mogućnostima (u određenom istorijskom periodu) da neki njeni elementi budu iskorišćeni na postsovjetskim prostorima (i, konkretno, u Rusiji). Čini se da su u svojoj nacionalnoj politici kineske vlasti u punoj meri uzele u obzir jadno iskustvo raspadnutog SSSR-a. Naravno, ta činjenica ne može, a da ne izazove potpuno razumljiv gnev (kod onih koji ne žele dobro), ali i potpuno opravdan, i težnju prema pozitivnom osmišljenju iskustva „unitarne mnogonacionalne države“ (formulacija iz Ustava KNR) u uslovima rastućih unutrašnjih i spoljnih izazova.

Vlasti „Podnebeske“ se u svojoj unutrašnjoj politici sudaraju sa etno-konfesionalnim problemima, koji će zbog neobičnog spleta okolnosti da se zaoštravaju svaki put kada u dijalogu između Pekinga i Vašingtona dođe do uzajamnog nerazumevanja (da se tako izrazimo). Da podsetimo: u sastav KNR ulaze, konkretno, i Sinjczjan-Ujgurski i Tibetske autonomne oblasti, kao i autonomna oblast Unutrašnja Mongolija, čiji je status jasno određen Ustavom KNR i nizom zakona. Pri tom se kineski model nacionalne oblasne politike principijelno razlikuje  kako od zapadnih – liberalnih, tako i od sovjetskih (koji su, posle svega, doveli do krize modela federalizma u nacionalno-teritorijalnom uređenju SSSR [2], pa i od samog kineskog modela mnogonacionalne socijalističke države. U velikoj meri zasnovana ne na pravu, već na pragmatizmu i kombinaciji socijalističkih ideja i tradicionalnih kineskih teorija o upravljanju (konfučijanstvo) taj model  pretpostavlja postojanje nekoliko modela autonomije, u zavisnosti od okolnosti. Prava nacionalnih manjina se više poštuju u oblasti ekonomije, kulture i zdravstva, nego u oblasti političkih prava. Bez obzira što sa pozicija liberalnih teorija o autonomiji kineski model u stvarnosti „ustvari nema smisla“, sa gledišta „politike realnog“ on ima svoja nesumnjiva dostignuća u sferi ekonomije i kulture, kao i u očuvanju jedinstva i teritorijalne celovitosti države [3].

Međutim, u toku nekoliko poslednjih meseci stabilnost nacionalne  periferije Kine podvrgnuta je ozbiljnom ispitu. Tako su se krajem maja i početkom juna po Unutrašnjoj Mongoliji zavaljali masovni protesti na nacionalnoj osnovi, koji nisu ostali bez vrlo uporne pažnje američke štampe. U toku leta se napregnutost osetila i na zapadu Kine, u Sinjczjan-Ujgurskoj nacionalnoj oblasti, čiji najveći deo sačinjavaju Ujguri, koji ispovedaju islam, i predstavnici drugih muslimanskih naroda Centralne Azije.

Ali „međunarodnu javnost“ je najviše zainteresovalo „tibetsko pitanje“. U martu 2008., na godišnjicu ustanka 1959. godine i nekoliko meseci pre početka olimpijade u Pekingu, neki delovi takozvanog „Velikog Tibeta“ su se našli obuhvaćeni masovnim nemirima, koji su aktuelizovali temu spoljne agresije – makar to bilo i na nivou humanitarne retorike [4]. Treba da se podvuče da je tema Tibeta na Zapadu izuzetno  popularna, međutim – ona predstavlja ili površno-folklorni budizam «light»,adaptiran za obične ljude, ili kompleks naučnih istraživanja, od kojih većina ima žig politizovane pristrasnosti. Očigledna ili pritajena simpatija zapadnih istraživača prema tibetancima,  u skladu sa stalnim pozivanjem na konkretne činjenice i međunarodno pravo, predstavljaju jako oružje u borbi za prava tibetanaca na teritoriji Kine [5]. Jednostrana interpretacija istorijskih činjenica [6], kao i nemanje želje da se slika događaja sagleda u celini još jednom prekriva  licemerje poziva „da se prošlost ne talasa“, koji su adresirani „nezgodnim“ narodima. Operišući karakterističnim za zapadni diskurs terminima, takvim, kakvi su „ljudska prava“, „sloboda“ i sl., američki i evropski autori često ne vode računa o kulturno-istorijskim osobinama tibetanaca, o njihovim dugim i složenim vezama sa kineskim susedom, kao i o složenom uređenju samog tibetanskog društva. U radovima zapadnih autora se malo pažnje poklanja socijalnom raslojavanju tibetanske dijaspore, isto kao i mnogobrojnim unutrašnjim problemima i unutrašnjim protivrečnostima samih tibetanaca[7]. Nacionalna politika Kine na Zapadu često biva objekat bezrazložne   kritike, koja vremenom primetno evoluira i teško da se sme reskirati da se ona prikaže samo u crnim bojama.

Stvarno, jačanje integracije Tibeta u sve snažniju ekonomiju Kine dovodi do izvesnih novih troškova. Ali pojave, kakve su socijalno raslojavanje, transformacija vekovnih oblika privređivanja [8] i marginalizacija jednog dela seoskog stanovništva svojstveni su ne samo Tibetu, već i čitavoj Kini, a predstavljaju deo slike savremenog privrednog razvoja [9]uopšte, koji u različitim periodima ne može a da ne dotakne tradicionalna društva, koja su se još očuvala u različitim delovima naše planete. Čudno bi bilo da se u tom kontekstu primedbe daju samo Kini, a ne i, na primer, SAD ili Brazilu. Što se tiče očuvanja drevne tibetanske kulture, u stvarnosti se ispostavlja da slika uopšte nije tako tužna, kako se o tome piše na protibetanskim sajtovima. Da navedemo neke izvode iz izveštaja ruske ekspedicije koja je 2008. godine posetila Kham – najteže dostupnu oblast istorijskog Tibeta, koji je administrativno podeljen između Tibetske autonomne oblasti i provincija Sičuan, Junjnan i Cinhaj, i koji je sa skoro 80% naseljen tibetancima.

„Put vodi kroz najživopisnije krajeve Istočnog Tibeta, veliki njegov deo ide klisurom reke Jalunczjan (NJjagču). Usput – živopisna tibetanska sela sa predivnom arhitekturom. U čitavom Khamu velike jednospratne kamene kuće, ukrašene tradicionalnim tibetanskim ornamentima, podsećaju na najbolje ruske izbe: prizemlje je od kamena, a sprat je napravljen od velikih brvana, obojenih bordo bojom… Među objektima kulture od posebnog značaja koje održava država, su: Ludinski most na gvozdenim lancima preko reke Daduhe, sagrađen 1705 godine, Dergeska štamparska kuća sa početka 18. veka, manastir Bajli, drevne tvrđave Danjba, kameni zidovi Sunge i Bage među kojima su se nalazile ogromne količine kamenih statua Buda, most Boži u Sinlunu (NJjaronu), mnogobrojni manastiri Khama… svi objekti koje je (ekspedicija) posetila kulturnog nasleđa Khama, više od drugih  manastiri, su u potpunosti restaurirani i u dobrom su stanju.  Stanovništvo slobodno obavlja svoje religiozne običaje, manastiri i hramovi obavljaju službe i rituale prema tradiciji. Fotografije Dalaj-lame se mogu naći skoro u svakoj kući, po manastirima se njegove fotografije ne mogu naći na otvorenom prostoru, mada može da se pretpostavi da su sakrivene, kao po manastirima Centralnog Tibeta. U svim gradovima, selima i naseobinama uopšte u Khama i Amdo… nema ni jednog oronulog objekta. Izaziva divljenje kvalitet izgradnje objekata i lepota dekoracije seoskih naselja…“ Ne negirajući niz problema, autori rezimiraju: „za skoro 30 godina reformi došlo je do kolosalnih promena u spoljašnjem izgledu Tibeta“  i dodaju da je „seosko stanovništvo Khame i Amdoa takvom politikom države dobilo premiju“ [10].

Međutim, sve to teško da interesuje snage koje teže na bilo koji način da rasklate „tibetsko pitanje“ kako bi od njega napravile dugotrajnu glavobolju centralnim kineskim vlastima. Pretpostavke nekih eksperata o mogućoj radikalizaciji tibetske dijaspore se, reklo bi se, ostvaruju. Kao dokaz može da posluži, ovog puta, ceremonija „inauguracije“ novog rukovodioca tibetske „vlade u progonstvu“, četrdesettrogodišnjeg  pravnika Harvardske škole prava Lobsanga Senge, koja je održana početkom avgusta na severu Indije (u Dharamsali – glavnom centru raseljavanja izbeglica iz Tibeta u Indiji). Pri tom i za njega Dalaj-lama, koji predstavlja  zaštitnika i simbol Tibeta i tibetanskog naroda, ostaje duhovni vođa.

Formalna podela na duhovno i svetovno rukovođenje za izbeglice iz Tibeta može da dokazuje novi kurs prema Kini, koji će, verovatno, samo da bude sve oštriji. To dokazuju i neke izjave novog političkog lidera, koji je de-fakto obećao, konkretno, da će da ujedini podeljeni tibetanski narod. U svom „inauguracionom govoru“ Senge je o Tibetu govorio samo kao o „okupiranom“, i govorio je o „dugoročnom rešenju tibetanskog pitanja“, u pronalaženju koga bi trebalo da pomognu SAD, Evropa i ostali „prijatelji tibetanskog naroda“.

Prema mišljenju novog političkog lidera tibetanaca, „milioni stanovnika Azije su zainteresovani za to, da tibetanci ponovo preuzmu tradicionalnu ulogu odgovornih čuvara prirode Tibetskog platoa…“ [11]. Najzad, poziv Lobsanga Senge, upućen vladi Indije, da Tibet vidi kao jedno od najbitnijih pitanja u odnosima Indije i Kine, može da dovede do novih komplikacija između Delhija i Pekinga (između ostalog i zato, što je saveznik Pekinga – Islamabad, koji je u neprijateljskim odnosima sa Delhijem). Tako problem Tibeta koji, prema rečima zvaničnog Pekinga, predstavlja unutrašnju stvar Kine, može da isprovocira novi zavijutak u regionalnoj napregnutosti Južne i Jugoistočne Azije.

Izgleda da će korišćenje „mongolske“, „ujgurske“ i „tibetanske karte“ protiv Kine da se nastavi bez obzira na stvarnu situaciju u odgovarajućim nacionalnim oblastima Kineske Narodne Republike i dinamike njihovog razvoja (makar da je i tri puta pozitivnija). Geopolitičke računice, težnja da se oslabi konkurent koji se uspešno razvija obavezno će izvirivati iza humanitarne (a možda i neke druge) retorike o tragičnoj sudbini „eksploatisanih“ od strane Pekinga provincija (koje zauzimaju još malo pa polovinu teritorije KNR). Uostalom, kineski model autonomije, čini se, prikazaće svoju elastičnost i efikasnost u zavisnosti od promene uslova. A arhitekte „novog svetskog poretka“ teško da će biti u stanju da narodima Kine (među kojima su i tibetanci) ponude nešto solidnije nego ono, što je već prikazano na teritorijama Latinske Amerike, Afrike ili „Velikog Bliskog istoka“, koju su bačeni u  permanentni haos, bujanje kriminala i krvave međuplemenske raspre.



[1]  Zajednička vlast na nekoj teritoriji dva ili više vlasnika

[2]  Pogledati: Markedonov S. Glavnaя ošibka SSSR // https://novopol.ru/-glavnaya-oshibka-sssr-text107202.html  (Glavna greška SSSR-a, S.Markedonov)

[3]  Garri I.R. Kitaйskaя modelь nacionalьnoй raйonnoй avtonomii: primer Tibetskogo avtonomnogo raйona // Vestnik Burяtskogo gosudarstvennogo universiteta. 2010. № 7. S. 87-91.(Gari I.R.: Kineski model nacionalne oblasne autonomije: primer Tibetske autonomne oblasti;)

[4]  Američka „briga“ za unutrašnje stvari Tibetskog platoa i njegove odnose sa Pekingom stara je mnogo više nego jednu deceniju, i u toku tog perioda je dobijala potpuno različite oblike. Pogl. npr.:Arepev A.: Da li će SAD da preduzmu novi tajni rat „pod krovom sveta“ (Arešev A. Tibet: razvernut li SŠA novuю taйnuю voйnu «pod krыšeй mira»?)// https://old.fondsk.ru/article.php?id=1289

[5]Vorobьev M.A. Tibetskaя эmigraciя v zapadnoй istoriografii // Vestnik Burяtskogo gosudarstvennogo universiteta. 2010. № 8. S. 179-183.(Vorobjov M.A.: Tibetanska emigracija u zapadnoj istoriografiji)

[6]Konkretno se radi o antikineskom ustanku 1959. u Lasi, posle koga je došlo do bekstva Dalaj-lameXIV i njegovih sledbenikaIndiю. Pogl.: Mirošnikov S. Ustanak u Tibetu i politika SAD u Aziji (Vosstanie v Tibete i politika SŠA v Azii)// https://vestnik.tspu.ru/files/PDF/articles/miroshnikov_s._n._61_62_1_10_1999.pdf

[7]Vorobjov M.A. Ukaz. rab.

[8]Detaljnije pogl.: Komisarov S.A., Sjomkina A.P. Tradicionalno nomadsko domaćinstvo tibetanaca – na teritoriji KNR (Tradicionnoe kočevoe hozяйstvo tibetcev (na territorii KNR))// Vestnik Novosibirskogo gosudarstvennogo universiteta. Seriя: Istoriя, filologiя. 2007. T. 6. № 4. S. 3-17.

[9]Isto, kao i degradacije  – međutim, teško da i najsuroviji kritičari kineske stvarnosti mogu da negiraju da se Kina zaista razvija. Uostalom, vrlo je moguće da se nekome mnogo više sviđa baš degradacija…

[10]Bazarov B.V., Garri I.R. Tibetanci Khame: iskustvo politike Kine (Tibetcы Khama: opыt nacionalьnoй politiki KNR )// Vlastь. 2010 - № 5. - S. 170-172.

[11]Video. Inauguracioni govor rukovodioca Centralne tibetanske administracije Lobsanga Senge (Video. Inauguracionnaя rečь glavы Centralьnoй tibetskoй administracii LobsangaSenge)// https://savetibet.ru/2011/08/12/inauguracionnaya-rech-glavy-centralnoy-tibetskoy-administracii-lobsanga-senge.html

Andrej Arešev,

 
 
 
 
 
 
 
 
 


  • Izvor
  • Fond Strategičeskoй Kulьturы, fondsk.ru/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Međunarodni olimpijski komitet saopštio je da je odluka „zasnovana na dokazima i stručnim procenama“...


Neverovatno finale u skoku uvis obeležilo je Svetsko prvenstvo u Tokiju, a srpska atletičarka Angelina Topić osvojila je bronzanu medalju. Finale je dva puta prekidano zbog jake kiše, ali je...

 „Kada smo dobili poziv iz Brazila da učestvujemo na Svetskom prvenstvu, jedino smo selektor i ja verovali da je to ostvarivo. Govorili su da smo ludi, da nećemo uspeti...


"Kada smo dobili poziv iz Brazila da učestvujemo na Svetskom prvenstvu, jedino smo selektor i ja verovali da je to ostvarivo. Govorili su da smo ludi, da nećemo uspeti...

"Kada smo dobili poziv iz Brazila da učestvujemo na Svetskom prvenstvu, jedino smo selektor i ja verovali da je to ostvarivo. Govorili su da smo ludi, da nećemo uspeti...


Na Atletskom stadionu u Kraljevu danas je održan prvi dan Prvenstva Srbije za seniore, uz učešće čak 260 takmičara iz cele zemlje. Publika je uživala u vrhu...


Ostale novosti iz rubrike »
BTGport.net - u1
Pružite zaposlenima vrhunsku ishranu uz Ordera - Topli obrok

SLIKA SEDMICE

WEB SHOP
WebMaster

DjEVOJKA DANA