Blogerska formula iz Praga za srbsko pitanje

 Odakle klija, buja i množi se iskra dukljanskog nacional-socijalizma koji je velikim referundumskim lopovlukom ustoličen za državnu vjeru današnjeg državolikog – provizorijuma? Kako Crna Gora nestade, povampiri se u antisrbski projekat i postade duhovna tamnica onog nesrećnog naroda koji je stvorio, koji je za nju gladovao, ginuo, bježao u zbjegove, krv prolivao? Gdje je rasadnik iz koga tako plodonosno niče ideologija crnogorskog ustaštva i unijatstva? Kako je unuk srbskog kralja Nikole postao izdajnik, kako je svenarodni odgovor na veleizdaju „idiotski potez“, Sekula Drljević vizionar, a civilni komesar okupirane Crne Gore, grof Macolini oslobodilac? Odgovore na sva ova pitanja dobiće u novom blogu potonjeg rizničara liberala, blogera iz zlatne Prahe, predsjednika bez partije, ideologa kome je DPS-SDP oligarhija preuzela ideologiju, tvorca „čojske i sojske“ nebulozne dukljanske kovanice i vinovnika najpopularnije dukljanske melodije za mobilne telefone - „Postojaće Crne Gore dok je Lovćena, mora, Durmitora, CKL-a i starca Jevrema“, Slavka Perovića.

Ova po mnogo čemu tragična politička ličnost koja je postala žrtva neovisne dukljanske krmače koja je bliska rodica revolucije koja po pravilu jede svoju djecu, izgleda da je negdje u svojoj svijetloj brorbi protiv vaskolike srpske zavjere ostao bez dvogleda i kompasa. Iz udobnog praškog egzila kucka i otkuckuje blogerske misli i ideje na kojima bi mu kapu skinuo i Katunski Gebels. Najviše kivan na svoje dojučerašnje dukljanske saborce morališe, proziva, kune i nariče. Da nije tragično bilo bi pomalo smiješno. Krivo mu što su Don Mikele i Katunski Gebels preuzeli barjak i brendirali dukljanstvo, pa sad razgone domaće Srbe na buljuke, a često znaju i da priprijete Srbiji i Jevropi ako se umiješa. Ubira sentimentalne poene kod stanovnika „doline bogova“ koji ga prodaše na glasanju ostavivši mu na spomen i dugo sjećanje grafit „Izvini Slavko, al posa je posa“.

Da bi ipak dokazao da je on taj koji je iz mračnih ćoškova istorije na radost birača i na svjetlost političke scene svojedobno vratio misli crnogorskih ustaša, Sekule Drljevića i Savića Markovića, posegnuo je za konačnim rješenjem. Dok fašistoidni orator iz Njegovuđa, Bojović sjetuje Don Mikelea da treba riješiti srbsko pitanje u Duklji jednom zauvijek, blogerski fenomen dođe do spasonosne ideje „Srba u Crnoj Gori nema i nikad ih nije bilo“. Da bi to dokazao kune Karađorđeviće, naročito cetinjskog izdajicu kralja Aleksandra, kiti vijence hvalospjeva Vitoriju Emanuelu, Dučeu i Drljeviću, citira Krsta Zrnovog. Onog istog koji u pasaportu zelenijem mastilom kao nacionalnost ubilježi „Srbin“. Pljucka na trinaestojulski ustanak kao idiotluk komunista, veliča „Petrovdanski sabor od 65 osoba“, ne ostaje dužan ni prestolonasljedniku Mihailu koji ne htjede da primi okupatorsku krunu.

Nevjerovatno ali istinito, besmrtni Śata poče svoj nacional socijalistički manifest istinitom rečenicom - „Kad se osoba distancira od Istine ili kad se okrene protiv nje, kad počne da ratuje sa njom, kad se služi svim lažima, podmetanjma, prevarama, izdajama, dujovštinama da bi istinu ubila, u tom trenutku osoba postaje mrtva, njene laži su dokaz da je ona dobrovoljno ugasila iskru Gospodnju u sebi, da je prodala dušu Sotoni, da je postala crni izvršilac njegove mračne volje.“ Ni Srbi u današnjoj Duklji pojavu Slavka i inih dukljanskih ideologa ne bi bolje definisali. Nadamo se da će u nastavku Śata bloger, pojasniti kako nema Srba u Duklji. Đe se to đeše? Da nas nema, valjda ne bi bilo ni Don Mikelea, Mirasha, Katunskog Gebelsa, dukljanskog-nacional socijalizma novog ni starog, pa na kraju ni samog blogera koga još jedino „lajkuju“ bubuljičavi tinejdžeri.

“Ma ko će napamet
Učiti Istinu
Ili je govoriti
Ili ne daj Bože
Za nju se boriti
To mogu samo budale
A potomstvo nije glupo…”, napisa u komentaru jedna njegova „lajkerka“.