Strane investicije su štetne

 Toliko se uspjelo ovladati mislima, dovesti ih u ropski položaj da je danas teško ostvariti priznavanje istine i onda kada se ona tako jasno pokazuje. Pod dirigentskom palicom inostranih finansijera posebno Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke brojne manje razvijene zemlje skoro u horu ponavljaju riječi blagodati stranih investicija za vlastiti razvoj. Zadužuju se bezvrijednim novcem kojeg otplaćuju izvozom realnih materijalnih vrijednosti. I tu prevaru slabe vlade svom narodu prikazuju kao jedini razvojni izlaz. 

Iako je kroz vrijeme razvoja sve manje, a dugova i nerazvoja sve više ne prestaje se sa ovom vrstom govora. Bez obzira što govor nema svoje realno pokriće sa njim se ne prestaje. Razlog je jednostavan. Slabe vlade su tu dovedene ne zbog razvoja nego radi zaduživanja. Strane investicije nisu za to da donesu dobrobit narodu nego da se loše vlade održe na vlasti. Kada bi kojim slučajem prestale da se zadužuju, brzo bi sišle sa vlasti. 

S obzirom da nema vlastite akumulacije stranim investicijama se pribavlja inostrana akumulacija koja je tako potrebna za ostvarenje vlastitog razvoja, najčešće je obrazloženje koje se čuje. Ipak istina je na sasvim drugoj strani. Umjesto razvoja uvećava se nerazvoj. Bogatstvo se smanjuje, a dugovi i deficiti rastu. Raste nezaposlenost i siromaštvo. To je opora stvarnost koja ne privlači neku pažnju. 

Nema zemlje koja se značajnije otvorila za inostrana investiranja, a da je uspjela u razvoju. Sve su završile u siromaštvu i dugovima. Čak i ova vrsta teoretskih obrazloženja nije u stanju da pokrene ovu vrstu diskusije. Iako se štetnost inostranih investicija pokazuje skoro na svakom mjestu na njima se i dalje uporno istrajava. 
Štetnost stranih investicija je lako shvatljiva. Nagli priliv stranog novca diže cijene u zemlji. To obara vrijednost domaćeg, a diže cijenu stranog novca. Opada izvozna cijena domaćih, a raste uvozna cijena inostranih roba. I najpovoljniji krediti, koja sredstva bi čak bila uložena u proizvodnju, ne pružaju mogućnost ostvarenja takvih profita koji bi bili u stanju da podmire trošak kamata i trošak rasta vrijednosti stranog novca. Oni su nužno manji. To onemogućava otplatu kredita. 

Da bi se pribavila sredstva za otplatu kredita država uvećava poreze. To samo pogoršava ekonomsko stanje u zemlji. Rastu cijene, privreda usporava razvojni hod, raste platni deficit, opada bruto društveni proizvod, raste nezaposlenost. Preduzimaju se mjere devalvacije valute, reprogramiranja dugova, dizanja novih da bi se vratili stari krediti.
Počinje spirala dugova iz koje se uglavnom ne izlazi. 

Posebna teškoća je u upotrebi kreditnih sredstava. Posuđena sredstva vlade uglavnom ne upotrebljavaju za proizvodne nego neproizvodne svrhe, što je upravo slučaj kod nas. 
Od ukupno 3,3 milijardi KM inostranih sredstava (2010) budžet je potrošio 1,5 milijardi KM, u infrastrukturu je uloženo 1,5 milijardi KM, a u privredu (željeznicu i slično) je otišlo svega 300 miliona KM. Može se samo zamisliti koje su silne negativne posledice ovakvog utroška sredstava. One su sada nevidljive zbog prisustva čvrstog deviznog kursa. Provala, sada zadržane inflacije, tek će nastupiti kada uskoro prestane da važi čvrst kurs. Tada će izaći na vidjelo i sve pogubne posledice ovolikog inostranog zaduživanja. 

Samo je model privrednog rasta zasnovan na domaćoj štednji, domaćoj akumulaciji i domaćim investicijama uspješan. To pokazuju primjeri svih zemalja koje su odbile „usluge“ posebno MMF-a i Svjetske banke. Ali tada na vlast moraju da dođu sposobne i patriotske vlade. Hoćemo li i mi imati tu sreću.