Sam Đa(v)o mu je dao brzinu eskivaže

 Bješe to u dalekom Kitaju, najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Predsjednik parlamenta dukljanske statističke greške sa diktatorskim ambicijama, Katunski Gebels otišao da porine ispod čekića novi brod koji će svjetskim morima vijoriti njegov ljubljeni dukljanoidni barjak. Mjesto gomile korisnih političkih poena jeftinijih od kineske robe, Katunski Gebels se iz Šangaja vrati podvijenog repa, a i Đa(v)o je u toj raboti umiješao prste. Tri puta (zamislite paklenu koincidenciju) je Gebels u šangajskom brodogradilištu zalud u brus-li  stilu zamahnuo da bocu šampanjca razbije o oplatu novog sredstvima kineske banke kreditiranog broda.

Tri puta se boca odbijala o brod kao da je od kineske plastike, dok ne priskoči lokalni zvaničnik po imenu Đao i na brzinu je ne polomi o brod da ne ispadne veća bruka. Kao u stihu „Zabranjenog pušenja“ – „sam Đavo mu je dao brzinu eskivaže“, ali Gebels nije sarajevski anti-heroj niti je kineski Šejtan s njim čekao Sabah iako mu je gorepomenuti široko otvorio dušu i priglio ga. Pomorci ukrcani na prvi i jedini brod dukljanske pomorske flote progutaše knedlu, a Gebels namjesti šiške koje su se razbarušile usled grozničavih pokušaja sjetivši se one „ko s Đavolom tikve sadi“.

Epilog svi znamo. Brod je na brzu ruku dat u najam, a od vijorenja barjaka sa kokošijom heraldikom (koji se takođe prave u Kini za male pare) ostade samo priča na kojoj bi zavidio i Bulgakov i Gete. Istini za volju ni u „Majstoru i Margariti“ ni „Faustu“ nema toliko očigledne pojave luciferovske ruke, već uloga Nečastivog provijava kroz dijaloge junaka i misli autora. Kod Katunskog Gebelsa je sve jasno. Jalovost djela i đavolja ruka koja ga nesumnjivo vodi. Indikativno je da on kao i svi slični primitivni negativci iz holivudskih B produkcija sem mržnje čiji je rob, nema bog zna kakvih karakternih osobina vrijednih pomena. Katunski Gebels sa firerovskim ambicijama ostao je ono što je uvijek i bio - oriđinal kotorske Karampane čija je pokretačka snaga mržnja, a politička praksa agresivno antisrpstvo. Nešto između Čaplinovog izvođenja Hitlera i uloge Gestapovca Her Flika u kultnoj britanskoj seriji „Alo, alo“.

Naravno uvijek izleti neko iz njegovog čudnovatog brevijara „savjetnika“ skupljenih s koca i s konopca. Nekad je to bio zlosrećni general, koji se kako reče „dvadeset godina bori protiv Đukanovićevog režima“ uz dobru apanažu, stan u Beogradu, pozamašnu penziju i kikiriki. To je onaj isti Hercegovac koji kaže da je priznanje Kosova od strane Don Mikelea bio „prijateljski čin“ i da će to priznanje bratskog državolikog projekta biti „europski iskorak“. Naravno kad se pomene isti princip secesije i na slučaju Duklje ( što snijevaju stanovnici istočnih krajeva provizorijuma koji graniče sa bratskim provizorijumom) to je za nečasno otpuštenog generala „neprimjenljivo“.

Iz Gebelsovog privatnog zoo vrta iskoči ovih dana i mediokritetski skriboman skromnih literarnih, ali pozamašnih šovinističkih izleta. Zanimljivo je da ulcinjski sanjar dukljanskog Brejvika uvijek traži neke apstraktne i nedostižne ciljeve. Manjak talenta nadoknađuje viškom mašte, pa je to i proizvod njegovih ludih snova o diskreditaciji Herceg Novog kao dukljanske paradigme „grada grijeha“, prišivanju Kusturici etiketa genocidnosti ili kuraženja „Bokija“ koji ideal poetske pravde treba da dostigne masovnom likvidacijom srbskog državnog i duhovnog vrha po filmskom modelu Kventina Tarantina ili Sema Pekinpoa.

Ali dobro, to je sve „poetska sloboda“, a Gebels daleko bilo, ne bi da ograničava „slobodu stvaralaštva“. U tom cilju je i sudija Vrhovnog suda, grupenfirer nacional socijalista oslobodio u trivijalnom sudskom procesu Gebelsovog Gremlina, a sam Katunski Gebels je ljubljenom kerberu bacio novu kosku i potapšao ga po kapuri.

„Vi nikad nijeste znali za šta se treba opredijeliti ali znate šta treba uništiti. Dok mi, koji sebe smatramo braniocima ljudskog duha, ipak znamo da duh može umrijeti kad je sila koja ga gazi dovoljno jaka. Ali mi vjerujemo u jednu drugu silu. Rešetanjem tih utihlih lica, čiji su pogledi već okrenuti od ovog svijeta, vi mislite da možete izobličiti lice naše istine. Samo ne računate sa upornošću koja čini da se Francuska bori vjerujući da je vrijeme uz nju. Ta očajnička nada nas održava u teškim trenucima: naši drugovi će biti strpljiviji od krvnika i brojniji od metaka. Vidite, Francuzi su sposobni da osjete gnijev“, poručio je nacional-socijalistima svoga doba, Pisac Alber Kami u „Pismima njemačkom prijatelju“.

Bojim se da su i Srbi, kao i Francuzi u Drugoj svjetskoj vojni konačno naučili svoje lekcije.