Vjerujte Džombiću, a ne svojim očima ?!

To ne sluti na dobro, jer umjesto da se trezveno i racionalno suoče sa teškim činjenicama i povuku poteze koji bi izlazak iz krize učinili mogućim, predsjednici RS i Vlade uporno forsiraju mantru da nema mjesta zabrinutosti povodom nivoa zaduženosti Srpske. Isti dvojac do juče je tvrdio, prvo da je RS u ekonomsko - socijalnom aspektu bolji dio BiH, nakon toga da je RS stabilna, i kada je sve to stvarnost demantovala, sada se insistira na tezi da prezaduženosti nema. Međutim, i ta treća floskula demantovana je istog trenutka kada je i lansirana i to upravo od predsjednika Vlade Aleksnadra Džombića koji je javno priznao da RS nije u mogućnosti otplaćivati obeveze prema MMF-u u naredne tri godine. Džombić se javno nada reprogramu iako i sam zna da će biti prisiljen uzeti novi kredit MMF-a da bi vratio prethodni istoj finansijskoj instituciji koja je takvu varijantu jedino i ponudila. Nema ilustrativnijeg primjera prezaduženosti nego kada se uzima kredit da bi se servisirali prethodni zajmovi. Otvoreno je pitanje servisiranja MMF-ovog kredita i u ovoj godini jer novca u budžetu nema i za normalno izvršavanje obaveza prema korisnicima budžeta i za urednu otplatu zaduženja. Ili jedno, ili drugo jer za oboje sredstava nema. I opet se, kao rješenje, poseže za kreditom i novim zaduženjem od 100 miliona maraka koje će se pojaviti već na sljedećoj parlamentarnoj sesiji. Vlada i ne krije da joj je taj novac neophodan za tekuće izmirenje budžetskih obaveza i tako korak po korak srlja grčkim putem. Ovoj Vladi i onome koji je kontroliše ne pada na pamet da kreiraju mjere šrednje i kresanja javne potrošnje uz paralelnu izdašnu stimulaciju realnog sektora jer je to jedini put koji vodi iz vrtloga dužničkog ropstva i kolonijalnog statusa. Taj scenario se odlaže jer aktuelna vlast procjenjuje da je politički profitabilnije biračima servirati sladunjave obmane nego ih suočiti sa stvarnošću i bolnim rezovima i restrikcijama. Ali faktua za ovakvu politiku stići će kad – tad, ali sa mogo dramatičnijom cijenom koja će se morati platiti. Za takvu taktiku narod ima poslovicu – krčag ide na vodu dok se ne razbije.