Stečaj kao sudbina

Ogromna stopa nezaposlenosti uslovljena devastacijom privrednih preduzaće samo je metastaza tranzicionog tumora. Primjera te agonije u kojoj se kroz stečajeve okončava sahrana ima na stotine. Tako banjalučki „Žitoprodukt“ ni na osmoj licitaciji nije našao kupca za imovinu koja je procijenjena na osam miliona i 700.000 maraka. Opšta kriza i strah od bilo kakvog investiranja u sadašnjim okolnostima i privrednom ambijentu samo je jedan od uzroka odsustva svakog interesa. Drugi je taj što su potraživanja su skoro na istom nivou kao i vrijednost imovine. Pokušalo se i sa smanjenjem početne cijene pa i fleksibilnijim uslovima u pogledu obaveza o zapošljavanju manjeg broja radnika, ali ni to nije bilo dovoljno primamljivo. Ovo nekada uspješno preduzeće, koje je Banjaluku snabdijevalo hljebom, zapošljavalo je 200 radnika koji su završili na ulici. Dugovi prema njima su ostali neizmireni i sve što su uspjeli „izvući“ je povezivanje radnog staža. Gomilanje milionskih dugova u „Žitoproduktu“ počelo je 1997. godine. Od tada su se na čelu preduzeća izmjenila četiri direktora koji su, za nešto više od deset godina, uspješno i bez ikakvih sankcija sahranili ovaj privredni subjekt dguravši ga do stečaja. Od tada, a ima tome više od dvije godine, vodi se stečajni postupak na čiji ishod čeka i stečajna mafija vrebajući vrijeme kada će cijena imovine preduzeća pasti na bagatelu. Više od decenije tranzicija je korištena kao paravan za pljačku, bezakonje, uništavanje privrede i radnih mjesta i sada je RS tu gdje jeste i takva kakva jeste, kontinuirano stabilna sa 160 000 nezaposlenih ljudi.