Kovačević: Golgota Srba iz Zapadne Slavonije - Biti ili zaboraviti
Naravno, želim da podsetim na stradanja srbskog naroda u Zapadnoj Slavoniji. Činjenice su odavno poznate i zdušno zapostavljene i zaboravljene pa se neću mnogo baviti brojevima. Za ozbiljnije istorijske tekstove i dokumentovanja tu su uvek neumorni gospodin Štrbac iz „Veritasa“ ili spiskovi porušenih hramova SPC. Možda samo da istaknem činjenicu da je broj naoružanih, obučenih i plaćenih „hrabrih“ hrvatskih vojnika koji su napadali, bio nekoliko puta veći od ukupnog broja stanovnika na celoj teritoriji Zapadne Slavonije.
Tema ovog teksta je – Šta smo mi, kao narod zapravo naučili tog prelomnog dana i da li te pouke pamtimo?
Kao najočiglednije, moja generacija je po prvi put upoznala kako izgleda ZBEG, toliko česta pojava u srbskoj istoriji. Pred našim očima i u našoj neposrednoj blizini oživela su platna Paje Jovanovića i priče baka. Iskustvo tužno i potresno, ali veoma važno.
Ono što je mnogo važnije i ozbiljnije, jeste da je akcija Hrvatske vojske osim razaranja i smrti, donela i početak kraja srbskih snova o životu u Hrvatskoj; donela je direktan početak najnovije epohe u srbskoj istoriji – epohe poraza. Do tada smo se još i borili, a od tada samo gubimo. Poraženi smo na svim poljima života (osim sporta) a to se najdramatičnije i najočiglednije manifestovalo u onome što smo još dan ranije smatrali za nemoguće - vojnom porazu. Poraz je, od tada, postao ustaljeni i prihvaćeni modela koji je unapred pripremljen za svako naše nacionalno stremljenje. Sedamnaest godina koliko je prošlo, skoro je dovoljno za formiranje jedne mlade ličnosti! Od tog 1. Maja mi slušamo samo o našim nacionalnim porazima. Oni sa kraćim pamćenjem, kao i oni sa interesom da tako bude, formirali su novi duh u srbskom narodu – duh poraženih, prognanih, osuđenih, krivih...duh potpuno neprihvatljiv i stran našem narodu, kao što je stran karcinom na mladom telu.
Trebali su pucnji, tog prvomajskog uranka da probude i zauvek osveste one koji vode ovaj narod i odgovorni su za njegovu sudbinu, da ih otrezne od verovanja u iluziju da će takozvana Međunarodna zajednica ikada igde biti čuvar svih onih vrednosti za koje se deklarativno zalaže, da će braniti išta osim svog sirovog i surovog interesa. Naprotiv, ta „zajednica“ pokazala je da se neće zadovoljiti samo dobijenim ekonomskim, diplomatskim ili medijskim ratom, kako nam se to još dan ranije činilo. A i zašto bi? Njeni krvavi zubi bljesnuli su iznenada a gladni pogled je osmatrao i mnogo udaljenije srpske zemlje, dok su hrvatski vojnici bili samo direktni i verni izvršilac onoga što zaista zaslužuje naziv „Udruženi zločinački poduhvat“. Decenije, skoro čitav vek ponosa što mi mali ali hrabri, imamo svoje „saveznike“ (na Zapadu) velike ali pravedne, ismejani su, popljuvani i potpuno obesmišljeni u jednom danu.
Ko je još toga dana pokazao svoje pravo lice? Pa, naš tadašnji predsednik. Sa osmehom i lepim željama čestitao je Praznik Rada svome narodu. Vest o prvom pravom ubilačkom jurišu na taj isti narod, vest o prvom velikom porazu ostataka njegove vojske, vest o prvim modernim izbegličkim kolonama (moderne su samo zbog korišćenog prevoznog sredstva – traktor umesto zaprega, a zapravo su tradicionalne), u tadašnjem „istorijskom“ Dnevniku glavnog državnog medija, bila je manje važna od predsednikove optimistične čestitke. Nije trebalo kvariti praznično raspoloženje.
Koliko je nerazuma, nemisli, neplana, neodgovornosti trebalo imati pa dozvoliti da se ista stvar ponovi par meseci kasnije, samo u većem obimu, i da se ponavlja redovno sve do danas!
Nažalost, pokazala se još jedna zastrašujuća činjenica: dugotrajno hipnotisan raznim medijima, izmučen krizama, a pre svega vaspitan u komunizmu, veliki deo našeg naroda postao je ravnodušan prema stradanjima svoje braće. Okađeni dimom roštilja i pričešćeni gajbom piva, bili smo pravi negativan primer iz one stare priče u kojoj se meštani jednog sela pitaju zašto treba ići braniti drugo udaljeno selo od razbojnika – pa zato što kad isti razbojnici dođu do našeg sela, neće biti nikoga da nama pomogne. Trube za opštu uzbunu bile su malobrojne i namerno prigušene.
Da li je to sve. Teško mi je da zaključim, ali spisak još nije potpun. Najteži zločin i najsramnije delo došlo je od na samih – zaboravili smo! Verujte mi da kosooki muslimani u Indoneziji bolje pamte Srebrenicu, nego Srbi Zapadnu Slavoniju. Prevelikom delu našeg naroda dosadile su priče o stradalima, o spaljenim selima, porušenim grobljima i zauvek izgubljenim teritorijama. Žale se da umesto „guslanja“ o prošlosti treba odbaciti arhaične vrednosti i okrenuti se budućnosti i prosperitetu. Međutim, na tom putu – stranputici, nema ni budućnosti, a još manje prosperiteta. Zaboraviti je isto što i ne postojati, ne biti.
Autor: Marko Kovačević
Izvor: Vidovdan.org
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Međunarodni olimpijski komitet saopštio je da je odluka „zasnovana na dokazima i stručnim procenama“...
Neverovatno finale u skoku uvis obeležilo je Svetsko prvenstvo u Tokiju, a srpska atletičarka Angelina Topić osvojila je bronzanu medalju. Finale je dva puta prekidano zbog jake kiše, ali je...
„Kada smo dobili poziv iz Brazila da učestvujemo na Svetskom prvenstvu, jedino smo selektor i ja verovali da je to ostvarivo. Govorili su da smo ludi, da nećemo uspeti...
"Kada smo dobili poziv iz Brazila da učestvujemo na Svetskom prvenstvu, jedino smo selektor i ja verovali da je to ostvarivo. Govorili su da smo ludi, da nećemo uspeti...
"Kada smo dobili poziv iz Brazila da učestvujemo na Svetskom prvenstvu, jedino smo selektor i ja verovali da je to ostvarivo. Govorili su da smo ludi, da nećemo uspeti...
Na Atletskom stadionu u Kraljevu danas je održan prvi dan Prvenstva Srbije za seniore, uz učešće čak 260 takmičara iz cele zemlje. Publika je uživala u vrhu...
Ostale novosti iz rubrike »
















